D.S. za VBR
Postoje države u kojima se vlast mjeri kilometrima autoputa, novim fabrikama, reformama, rastom plata, kvalitetom bolnica i snagom institucija.
A postoje i države u kojima se vlast mjeri brojem izbornih pobjeda.
Bosna i Hercegovina je, nažalost, decenijama živjela između ta dva aršina.
Jedan aršin mjerio je ono što je urađeno.
Drugi je mjerio koliko je puta neka politička partija uspjela uvjeriti građane da će nešto biti urađeno.
Između ta dva aršina protekle su decenije.
I tako je nastala jedna od najčudnijih političkih navika u savremenoj Bosni i Hercegovini: da se političaru ne zamjera ono što nije uradio ako je dovoljno dugo objašnjavao zašto nije mogao.
U toj disciplini SDA je, mora se priznati, bila gotovo nenadmašna.
Godinama je umjela od vlastite neefikasnosti napraviti geopolitičku sudbinu, od administrativne tromosti historijsku nužnost, od političke odgovornosti zavjeru, a od svakog pitanja o rezultatima — pitanje patriotizma.
Ako pitaš gdje je reforma, odgovor je bio: „Biće.“
Ako pitaš kada, odgovor je bio: „Samo što nije.“
Ako pitaš zašto nije, kriv je bio neko drugi.
Ako pitaš poslije deset godina, pitanje je postajalo nepristojno.
A onda se, nakon toliko čekanja, dogodilo nešto gotovo skandalozno za bosanskohercegovačke političke prilike.
Neko je počeo donositi odluke.
Ne savršene.
Ne uvijek dovoljno dobre.
Ne bez grešaka.
Ali odluke.
I odjednom se pokazalo da država nije baš toliko nepomična koliko su nas godinama ubjeđivali.
Pokazalo se da se zakon može promijeniti.
Da se novac može preusmjeriti.
Da se penzija može povećati.
Da se minimalna plata može podići.
Da se nedjelja može učiniti neradnim danom za trgovce.
Da se invalidnine mogu povećati.
Da se može otvoriti pitanje dostojanstva porodilja.
Da se može razgovarati sa borcima bez toga da oni prvo moraju blokirati pola Federacije.
I upravo tu počinje priča o razlici između jedne političke epohe i druge.
Ne o razlici između svetaca i grešnika.
Takvih nema u politici.
Nego o razlici između vlasti koja je navikla da objašnjava zašto nešto ne može i vlasti koja je prihvatila rizik da pokuša.
TRI DECENIJE SVAČIJE I NIČIJE KUĆE
SDA nije bila tek jedna od stranaka.
Bila je politička konstanta.
U različitim kombinacijama, s različitim partnerima, sa različitim premijerima, ministrima i koalicionim aranžmanima, SDA je decenijama bila jedan od ključnih stubova vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine.
To je činjenica.
A činjenica ima nezgodnu osobinu: poslije dovoljno vremena počne postavljati pitanja.
Trideset godina je dovoljno dugo da se više ne može govoriti samo o „naslijeđenim problemima“.
Trideset godina je dovoljno dugo da naslijeđe postane odgovornost.
Ne može se cijeli život stanovati u kući, a onda, nakon tri decenije, za svaki polomljeni prozor optuživati prethodni stanar.
U nekom trenutku morate priznati da ste i vi bili vlasnik ključeva.
I upravo je to pitanje koje SDA danas teško podnosi.
Ne pitanje da li je sve što je uradila bilo loše.
Nije.
Niti je pošteno tvrditi da za trideset godina nije donesen nijedan važan zakon.
Jeste.
Čak je i bivša federalna vlast imala mjere koje su značile konkretna poboljšanja. Naprimjer, 2018. je donesen novi Zakon o PIO, kojim je uvedeno redovno usklađivanje penzija. U mandatu Fadila Novalića penzije su, prema podacima same tadašnje Vlade FBiH, povećavane, a borcima su povećavana izdvajanja. (Fokus.ba)
Ali upravo zato treba postaviti ozbiljnije pitanje:
Ako se moglo 2018, 2019. ili 2022, zašto se mnogo toga nije moglo ranije?
Zašto je radnik godinama bio dovoljno važan da mu se obeća, ali ne i dovoljno važan da mu se sistemski popravi položaj?
Zašto je borac bio heroj na godišnjicu, a socijalni problem kada bi došao pred zgradu vlasti?
Zašto je porodilja bila „majka nacije“ u političkom govoru, a finansijska stavka u budžetu kada je trebalo izdvojiti novac?
Zašto se invaliditet godinama pretvarao u administrativnu kategoriju umjesto društvene odgovornosti?
Zašto je minimalna plata desetljećima bila politička tema, a ne pitanje elementarnog dostojanstva?
To su pitanja koja se ne mogu riješiti zastavama, sloganima i fotografijama sa mezarja.
Jer patriotizam nije samo ono što izgovorimo kada govorimo o državi.
Patriotizam je i ono što država uradi kada joj pred vrata dođe čovjek koji je za tu državu dao zdravlje.
OD HEROJA DO PROBLEMA
Najbolja metafora odnosa vlasti prema demobilisanim borcima možda se može pronaći upravo na ulici.
Tamo gdje su se susreli čovjek koji je nosio pušku i država koju je branio.
Bosanskohercegovačka politička scena dugo je njegovala gotovo grotesknu podjelu uloga.
Na televiziji — borac je bio heroj.
Na ceremoniji — borac je bio ponos.
Na predizbornom skupu — borac je bio stub države.
A kada bi isti taj borac pitao gdje je njegovo pravo?
Odjednom bi postao „socijalna kategorija“, „budžetski problem“, „zahtjevan partner“, „politički instrumentaliziran“.
U martu 2018. borci su protestovali širom Federacije, blokirali saobraćajnice i tražili rješavanje svojih zahtjeva. Zabilježeni su i sukobi s policijom i povrijeđeni borci. (Glas Amerike)
Ta slika ostaje kao jedna od najneugodnijih fotografija poslijeratne Bosne i Hercegovine.
Čovjek koji je branio državu stoji pred državom.
I država na njega šalje policiju.
Može se beskonačno raspravljati ko je tada bio u pravu u svakom pojedinačnom zahtjevu.
Ali politička simbolika je mnogo veća od toga.
Jer vlast koja se prema vlastitim borcima dovede u situaciju da se njihov glas čuje tek kada blokiraju cestu već je izgubila nešto važnije od političke bitke.
Izgubila je osjećaj mjere.
Istina, SDA i tadašnja vlast kasnije su donijele Zakon o pravima demobiliziranih boraca 2019. godine. To treba priznati. (Advokatska kancelarija Prnjavorac)
Ali i tu se krije ironija.
Zakon je došao nakon godina pritisaka.
Kao što je mnogo toga u ovoj zemlji dolazilo tek nakon protesta, blokada, štrajkova, kampanja i izbora.
Građanin prvo mora da postane problem da bi vlast počela da rješava njegov problem.
A onda dolazi nova vlast.
I ono što je možda najvažnije u priči o boračkim pravima nije čak ni pitanje ko je šta prvi obećao.
Nego činjenica da je sistem počeo da se širi i finansijski uvećava.
U 2024. izmjenama boračkih zakona omogućeno je povećanje naknada za 3,25 posto, uz dodatna budžetska sredstva, a izmjenama je prošireno i pravo određene djece šehida i poginulih boraca na porodičnu invalidninu. (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Za 2025. osnovica za boračko-invalidsku zaštitu povećana je na 1.052,74 KM. (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Za 2026. ta je osnovica utvrđena na 1.171,28 KM za period januar–juni, dok je egzistencijalna naknada demobiliziranim braniocima utvrđena na 6,20 KM po mjesecu provedenom u Oružanim snagama. (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
A onda je otvoreno i pitanje boračkog dodatka.
Drugim riječima, ono što je decenijama bilo predmet političkog natezanja počelo se pretvarati u konkretniju i širu budžetsku obavezu.
I tu dolazimo do jedne od najvećih ironija naše politike.
Godinama se govorilo:
„Nema novca.“
A onda se ispostavilo da novac nije uvijek bio jedini problem.
Problem je bio i prioritet.
Budžet je, na kraju krajeva, politički dokument.
On nije samo tabela.
Budžet je fotografija vrijednosti jedne vlasti.
Kada novac ide tamo, znači da je tamo prioritet.
Kada ne ide tamo, i to je politička odluka.
ČEKANJE DA SE ŽIVOT PRETVORI U STATISTIKU
Bosanski penzioner ima jednu od najdužih političkih biografija u ovoj zemlji.
Radio je.
Uplaćivao.
Gradio.
Čekao.
Glasao.
I na kraju dočekao penziju u zemlji u kojoj je riječ „minimalna“ često bila sinonim za „preživljavanje“.
I ovdje treba biti pošten.
Nije tačno da su penzije prije Trojke bile zamrznute u kamenu.
Naprotiv, tokom prethodne vlasti bilo je povećanja. Sama tadašnja Vlada FBiH navodila je da je 2022. povećala penzije za 11 posto i isplatila jednokratnu pomoć od po 100 KM. (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Ali razlika između političkih epoha često se ne vidi u jednoj odluci.
Vidi se u trendu.
U tome da li sistem dobija novu logiku.
U tome da li se socijalna prava tretiraju kao povremena milost ili kao trajna obaveza države.
Danas se govori o novoj formuli usklađivanja penzija, koja treba povezati rast plata i troškova života i omogućiti stabilnije usklađivanje. (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Minimalna penzija koja je bila oko 599–600 KM ulazi u zonu od približno 700 KM, a najnovije procjene i odluke ukazuju na nastavak rasta. (Bloomberg Adria)
To nije bogatstvo.
Nije ni razlog za vatromet.
Sedam stotina maraka u Bosni i Hercegovini nije život bez brige.
Ali upravo tu dolazimo do jednostavne političke matematike.
Ako je nekome penzija 600 KM, dodatnih 100 KM nije „statistika“.
To je lijek.
To je pola računa.
To je nekoliko vreća brašna.
To je drva.
To je mogućnost da se unuku kupi nešto što se inače ne bi moglo.
Za čovjeka koji cijeli život računa marku, sto maraka nije procenat.
To je mjesec dana dostojanstva.
I zato nije nevažno ko je odlučio da taj novac izdvoji.
MINIMALAC KOJI JE RAZBIO STARU POLITIČKU ILUZIJU
Možda je najveći udarac staroj političkoj logici stigao preko najobičnije cifre.
1.000 KM.
Ta cifra nije samo broj.
Ona je postala politički simbol.
Jer je godinama postojala jedna prešutna filozofija bosanskohercegovačke ekonomije:
Ako čovjek može raditi za malo, neka radi za malo.
Ako ode, naći ćemo drugog.
Ako traži više, reći ćemo da privreda ne može.
Ako poslodavac kaže da je teško, država će ga razumjeti.
Ako radnik kaže da ne može preživjeti, neka radi još jednu smjenu.
I tako je nastala zemlja u kojoj su radnici često finansirali socijalni mir vlastitim siromaštvom.
Trojka je, barem u ovom segmentu, prekinula tu logiku.
Od 1. januara 2025. minimalna plata u Federaciji povećana je na 1.000 KM, odnosno za 381 KM u odnosu na raniji iznos. Vlada je istovremeno predvidjela subvencije za dio poslodavaca kako bi ublažila rast troška rada. (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Ovdje, naravno, treba biti fer.
Povećanje minimalne plate nije bez rizika.
Poslodavci su upozoravali na troškove, dio ekonomista na moguće posljedice po zaposlenost, a podaci o zaposlenosti poslije povećanja trebaju se analizirati hladne glave, bez navijanja.
To je ozbiljna tema.
Ali upravo zato je zanimljivo koliko je politička reakcija bila nervozna.
Jer se dirnulo u jednu od svetih krava našeg sistema:
u uvjerenje da radnik mora biti jeftin da bi država bila konkurentna.
Ne mora.
To je bila i politička poruka ove odluke.
Federacija ne treba biti destinacija za investitore kojima je najveća poslovna prednost to što ovdje mogu platiti čovjeka manje nego u Evropi.
Ako je jedina prednost Bosne i Hercegovine jeftin radnik, onda nismo napravili ekonomiju.
Napravili smo jeftinu radnu zonu.
A takve zemlje mladi ne napuštaju zato što ne vole svoju domovinu.
Napuštaju ih zato što ne mogu od nje živjeti.
NERADNA NEDJELJA- MALA REVOLUCIJA
Postoji nešto posebno u nedjelji.
Za političare je to možda jedan dan u kalendaru.
Za trgovca je radni dan.
Za radnicu u prodavnici — smjena.
Za majku dvoje djece — možda jedini dan kada može biti kod kuće.
Za porodicu — ručak.
Za dijete — roditelj.
Za čovjeka koji radi šest dana — možda jedini dan kada ne mora čuti alarm.
I zato je neradna nedjelja mnogo više od trgovinske regulative.
To je pitanje kakvo društvo želimo.
U Federaciji je neradna nedjelja uvedena kroz Zakon o unutrašnjoj trgovini, uz podršku sindikata, poslodavaca i građana. Vlada je kasnije objavila podatke Porezne uprave prema kojima fiskalizovani maloprodajni promet nije pao: u posmatranom periodu promet je porastao sa 3,74 na 3,81 milijardu KM. (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Naravno, ni ovo nije savršena priča.
Bilo je izuzetaka.
Bilo je problema.
Bilo je trgovaca koji su tražili drugačiji režim.
Bilo je pitanja o izmjenama zakona.
Ali ključna stvar ostaje:
neko je konačno rekao da radnik nije samo dio inventara.
Možda je to najveća razlika između stare i nove političke logike.
Stara logika je često pitala:
„Koliko ovo košta budžet?“
Nova bi trebala pitati i:
„Koliko ovo vrijedi čovjeku?“
To je razlika između države kao računovodstva i države kao društva.
PORODILJA: OD POLITIČKOG GOVORA DO KONKRETNE UPLATE
O djeci se najviše govori onda kada su djeca najdalje od političke odluke.
Govori se o natalitetu.
O budućnosti.
O mladima.
O porodici.
O tome kako „moramo imati više djece“.
A onda žena rodi dijete i država joj kaže:
„Sačekajte da riješimo nadležnosti.“
To čekanje traje godinama.
I žena nauči da država ima mnogo razloga, mnogo nivoa vlasti, mnogo obrazaca i mnogo objašnjenja.
Samo nema uvijek dovoljno novca.
Trojka je barem na federalnom nivou počela drugačije tretirati socijalne kategorije.
Prema podacima koje je Vlada FBiH objavila o rezultatima svog mandata, uvedene su porodiljske naknade od 1.000 KM, dječiji doplatak je povećan sa 117 na 190 KM, a naknada roditeljima njegovateljima sa ranijih približno 596 KM na 1.000 KM. (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
I opet — neko će reći da je to premalo.
U redu.
Neko će reći da bi trebalo više.
Naravno.
Neko će reći da je to predizborno.
Moguće.
Ali postoji jedna stvar koju politička prepirka ne može izbrisati:
novac koji je ranije bio samo tema konferencija sada je postao budžetska stavka.
A majka ne hrani dijete saopćenjem.
Hrani ga novcem.
INVALIDITET NIJE BROJ U TABELI
Jedno društvo se možda najbolje vidi po tome kako tretira ljude koji ne mogu trčati istom brzinom kao većina.
Ne po tome koliko glasno govori o jednakosti.
Nego po tome koliko novca stavlja iza riječi „jednakost“.
I tu se vide konkretne promjene.
Prema podacima Federalne vlade, invalidnine prve grupe povećane su sa oko 403 na 773 KM, a druge grupe sa 219 na 421 KM. (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Za 2024. osnovica za boračko-invalidsku zaštitu utvrđena je na 962,51 KM, a za 2025. na 1.052,74 KM. (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
To nisu riječi.
To su iznosi.
A iznos na računu je posljednja instanca socijalne politike.
Jer čovjek može slušati ministra kako govori da je „prioritet“.
Može gledati premijera kako govori da „nema zaboravljenih“.
Može čitati saopćenje o „snažnoj podršci“.
Ali na kraju mjeseca ostaje samo pitanje:
Koliko je novca stiglo?
Tu prestaje propaganda.
Tu počinje politika.
FIRME OSTAVLJENE DA UMIRU
I onda dolazimo do industrije.
Do onog velikog bosanskog groblja fabrika čija imena još žive u sjećanjima radnika.
Krivaja.
Aluminij.
Razne fabrike, kombinati i preduzeća koja su nekada bila simbol industrijske snage.
Bosna je nakon rata napravila jednu vrlo čudnu transformaciju.
Neke fabrike su privatizovane.
Neke su propale.
Neke su završile u stečaju.
Neke su dobile nove vlasnike.
Neke nove vlasnike nikada nisu stvarno dobile.
A radnici su, u međuvremenu, postali statistika.
U pričama o tranziciji uvijek se govorilo o kapitalu.
Rijetko o ljudima.
U medijima se govorilo o privatizaciji.
U fabrikama se govorilo o platama.
U kancelarijama se govorilo o restrukturiranju.
Kod kuće se govorilo kako preživjeti.
I upravo tu je najveći neuspjeh svih poslijeratnih vlasti: nisu uspjele izgraditi uvjerljiv model industrijske politike koji bi radniku omogućio da ne mora birati između dostojanstva i odlaska.
Danas se neke od tih starih rana pokušavaju sanirati.
To nije jednostavno.
I ne treba stvarati iluziju da Vlada može čarobnim štapićem vratiti sve što je propalo.
Ne može.
Ali može ono što ranije često nije bilo politički prioritet:
ući u problem.
Pokušati spasiti.
Restrukturirati.
Povezati radni staž.
Pomoći firmama.
Tražiti investitora.
Uložiti javni novac tamo gdje postoji strateški interes.
I što je najvažnije — priznati da industrijska ruševina nije samo privatni problem vlasnika.
Kada propadne velika fabrika, ne propada samo bilans.
Propada grad.
Nestaje srednja klasa.
Prazni se škola.
Mladi odlaze.
Prodavnica zatvara.
Stan gubi vrijednost.
Porodica se cijepa.
Zato spašavanje industrije nije samo ekonomija.
To je demografija.
„TROJKA NIJE URADILA NIŠTA“
Postoji jedna rečenica koja je postala politički refren:
„Trojka nije uradila ništa.“
To je zanimljiva tvrdnja.
Jer se, da bi bila tačna, mora ignorisati prilično mnogo stvari.
Mora se ignorisati minimalna plata od 1.000 KM.
Mora se ignorisati neradna nedjelja.
Mora se ignorisati rast boračkih i invalidskih naknada.
Mora se ignorisati povećanje dječijeg doplatka.
Mora se ignorisati povećanje naknade roditeljima njegovateljima.
Mora se ignorisati rast penzija.
Mora se ignorisati nova formula penzijskog usklađivanja.
Mora se ignorisati rast neoporezivih primanja radnika.
Mora se ignorisati smanjenje stope doprinosa koje Vlada navodi u bilansu svog rada.
Mora se ignorisati Fond solidarnosti.
Mora se ignorisati činjenica da su se pojedine socijalne kategorije našle više na vrhu političke agende nego ranije.
Prema bilansu koji je Vlada FBiH objavila krajem 2025, minimalna plata povećana je sa 596 na 1.000 KM, prosječna plata sa 1.277 na 1.590 KM, stopa doprinosa sa 41,5 smanjena je na 36 posto, a Fond solidarnosti sa zatečenih nula povećan je na 77 miliona KM. (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Ali ovdje treba zastati.
Jer ni druga krajnost nije tačna.
Trojka nije čarobni savez tri čarobnjaka koji su 2023. godine sišli niz stepenice federalne zgrade i popravili trideset godina loše politike.
Nije.
Vlada je imala grešaka.
Bilo je odluka koje su izazvale opravdane kritike.
Bilo je nespretnih poteza.
Bilo je reformi koje su ostale nedovršene.
Bilo je političkih kompromisa.
Bilo je stvari koje su najavljene, a nisu provedene.
I to treba reći.
Jer vlast koja želi biti ozbiljna ne treba navijače.
Treba joj ogledalo.
Ali opozicija koja tvrdi da ništa nije urađeno također treba ogledalo.
I kada se u tom ogledalu vide brojevi, slogan počinje pucati.
NAJVEĆI PROBLEM SDA NIJE TROJKA
Najveći problem SDA nije Trojka.
Najveći problem SDA je — vlastita prošlost.
Jer Trojka nije stvorila sve probleme koje danas SDA kritikuje.
Ali Trojka je učinila nešto politički neugodno:
uzela je neke probleme koji su decenijama bili predmet izgovora i pretvorila ih u odluke.
I onda je odjednom postalo očigledno da se može.
To je politički opasno.
Jer ako se može, onda se mora objasniti zašto se ranije nije moglo.
Ako se minimalna plata može podići, onda se mora objasniti zašto se godinama govorilo da bi takva odluka bila katastrofa.
Ako se može uvesti neradna nedjelja, onda se mora objasniti zašto se radnička prava godinama tretiraju kao luksuz.
Ako se mogu povećati invalidnine, onda se mora objasniti zašto su ljudi godinama čekali.
Ako se može izdvojiti novac za roditelje njegovatelje, onda se mora objasniti zašto je država tako dugo očekivala od porodica da same nose teret.
Ako se može povećavati boračka naknada, onda se mora objasniti zašto su borci morali izlaziti na ulice.
Ako se može mijenjati penzijski sistem, onda se mora objasniti zašto se neke promjene nisu dogodile ranije.
To su neugodna pitanja.
I nema tu mnogo mjesta za patriotizam kao dimnu zavjesu.
POLITIKA KOJA JE GODINAMA PRODAVALA JUČER
Najveća politička vještina SDA nije bila samo osvajanje vlasti.
Bila je sposobnost da političku memoriju građana stalno vraća u rat.
Jer kada nemaš dovoljno rezultata iz ekonomije, vratiš razgovor na devedesete.
Kada nemaš odgovor o penzijama, govoriš o državnosti.
Kada nemaš odgovor o fabrikama, govoriš o patriotizmu.
Kada nemaš odgovor zašto mladi odlaze, govoriš o neprijateljima države.
Kada nemaš odgovor zašto borac protesta, govoriš o tome ko ga politički instrumentalizira.
I tako građanin koji pita za platu završi u raspravi o nacionalnom interesu.
To je najstariji politički trik Balkana:
kada nemaš odgovor na račun za struju, pokaži neprijatelja iza brda.
I narod opet gleda brdo.
Dok mu račun raste.
Dok mu dijete odlazi.
Dok mu penzija kasni.
Dok mu firma propada.
Dok mu žena radi nedjeljom.
Dok borac stoji pred institucijom.
TROJKA JE DOBILA ŠANSU, ALI I OBAVEZU
Međutim, ovdje priča ne završava.
Jer ako je Trojka zaista drugačija, onda sada nema pravo koristiti SDA kao vječnu izgovornu adresu.
To bi bilo isto ono što je prethodna vlast radila.
„Oni prije nas.“
Ne.
Došao si na vlast?
Tvoj je red.
Sada se mjeriš rezultatima.
Ako si povećao minimalac, moraš napraviti i poreski sistem koji će omogućiti da povećanje bude održivo.
Ako si povećao socijalna davanja, moraš osigurati da ne postanu politička milostinja.
Ako si uveo neradnu nedjelju, moraš zaštititi radnika i od drugih oblika zloupotrebe radnog vremena.
Ako si povećao penzije, moraš ojačati PIO sistem.
Ako si povećao boračke naknade, moraš urediti evidencije, spriječiti zloupotrebe i osigurati pravednost.
Ako spašavaš firme, ne smiješ spašavati političke direktore.
Moraš spašavati proizvodnju.
Ako ulažeš u socijalu, moraš istovremeno stvarati ekonomiju koja će tu socijalu dugoročno finansirati.
Jer država ne može beskonačno dijeliti ono što ne proizvodi.
Zato je pravi test Trojke tek pred njom.
Ne može se država reformisati samo transferima.
Potrebne su investicije.
Energetika.
Digitalizacija.
Industrija.
Željeznice.
Autoputevi.
Zdravstvo.
Obrazovanje.
Vladavina prava.
Javna preduzeća.
Borba protiv korupcije.
Efikasna administracija.
I ono što je možda najvažnije — ozbiljna demografska politika.
Jer ako za deset godina budemo imali penziju od 1.000 KM, a pola mladih bude u Njemačkoj, Švedskoj i Austriji, nismo pobijedili.
Samo smo povećali iznos na računu onima koji su ostali.
NAJVEĆI NEPRIJATELJ NIJE SDA. NIJE NI TROJKA.
Najveći neprijatelj Bosne i Hercegovine je politička kultura u kojoj vlast može četiri godine ne raditi ništa i onda još četiri godine objašnjavati zašto nije mogla.
Najveći neprijatelj je uvjerenje da je država privatni plijen.
Da je javna institucija stranačka filijala.
Da je direktor važniji od radnika.
Da je podobnost važnija od znanja.
Da je politička lojalnost važnija od rezultata.
Da se konkurs može dobiti telefonom.
Da je budžet partijski plijen.
Da se građanin može sjetiti tek pred izbore.
I upravo tu treba biti oprezan sa svakim političkim savezom, pa i sa Trojkom.
Jer Bosna i Hercegovina je već vidjela kako od obećavajuće političke ideje nastane aparat koji sam sebe održava.
Zato Trojku ne treba voljeti.
Treba je kontrolisati.
Ne treba joj vjerovati na riječ.
Treba joj vjerovati na bilans.
Ne treba gledati šta govori.
Treba gledati šta je usvojeno.
Ne treba gledati konferenciju.
Treba gledati Službene novine.
Ne treba gledati Facebook objavu.
Treba gledati budžetsku stavku.
To je jedini zdrav odnos građanina prema vlasti.
FACEBOOK JE POSTAO NOVI PARLAMENT
Na društvenim mrežama danas se vodi jedna paralelna Bosna.
Tamo se svakoga dana vode izbori.
Jedni objavljuju stare fotografije.
Drugi nove zakone.
Jedni pišu „nikad gore“.
Drugi objavljuju platne liste.
Jedni tvrde da se država raspada.
Drugi objavljuju povećanja.
Jedni kažu „Trojka izdaja“.
Drugi „SDA lopovi“.
I tako algoritam radi ono što je nekada radila kafana.
Samo mnogo brže.
I mnogo glasnije.
Problem je što se na Facebooku mišljenje vrlo lako pretvara u činjenicu.
Ako deset hiljada ljudi napiše da nešto nije urađeno, ljudima počne izgledati kao da nije urađeno.
Ako deset hiljada ljudi napiše da je nešto historijski uspjeh, počne izgledati kao da jeste.
Zato ozbiljna politika mora izaći iz tog digitalnog rata.
Brojevi su hladniji.
Zakon je hladniji.
Budžet je hladniji.
Ali upravo zato vrijede više.
A kada se hladni brojevi stave na sto, slika više nije crno-bijela.
Prethodna vlast nije bila potpuna nula.
Trojka nije savršena vlast.
Ali je teško tvrditi da je sve isto.
Nije isto.
Ne može biti isto kada je minimalna plata sa oko 600 otišla na 1.000 KM.
Ne može biti isto kada je nedjelja za veliki dio trgovine postala dan odmora.
Ne može biti isto kada su određene invalidnine i socijalna davanja znatno povećani.
Ne može biti isto kada se penzijski sistem ponovo mijenja.
Ne može biti isto kada se boračka prava proširuju i povećavaju.
Ne može biti isto kada roditelji njegovatelji dobijaju znatno veća primanja.
Ne može biti isto kada se govori o industriji kao strateškom pitanju, a ne samo kao o zbiru stečajnih postupaka.
Možemo se svađati oko toga koliko je dobro.
Možemo se svađati oko toga koliko je dovoljno.
Ali ne možemo ozbiljno tvrditi da se ništa nije dogodilo.
SDA BI MORALA URADITI NEŠTO ŠTO JOJ JE NAJTEŽE
Ako SDA želi ponovo biti velika politička stranka, neće joj pomoći da svaki uspjeh Trojke proglašava izdajom.
To je kratkoročna taktika.
Dugoročno je samouništenje.
SDA bi trebala uraditi ono što političari gotovo nikada ne rade:
sjesti pred vlastiti bilans.
Uzeti trideset godina.
Napraviti tabelu.
Šta smo obećali?
Šta smo uradili?
Šta nismo?
Zašto nismo?
Ko je odgovoran?
Koji su zakoni ostali u ladici?
Koliko je ljudi otišlo?
Koliko je fabrika nestalo?
Koliko je javnih preduzeća spašavano bez stvarne reforme?
Koliko je boračkih problema rješavano tek kada su ljudi izašli na ulicu?
Koliko puta smo govorili da nema novca, a istovremeno novac pronalazili za nešto drugo?
To bi bio politički hrabar dokument.
I možda bi baš tada SDA ponovo postala ozbiljna.
Jer stranka koja nikada ne priznaje grešku ne izgleda snažno.
Izgleda uplašeno.
TROJKA ĆE PASTI AKO POSTANE NOVA SDA
A Trojka mora paziti na još nešto.
Na najveću zamku vlasti.
Da postane ono protiv čega se borila.
Da počne vjerovati vlastitim saopćenjima.
Da počne misliti da svaki ministar automatski postaje stručnjak.
Da svaku kritiku proglašava napadom.
Da počne postavljati podobne ljude.
Da javna preduzeća ponovo postanu partijski plijen.
Da se zapošljavanje vrati na staru matricu.
Da se reforma zamijeni PR-om.
Da se uspjeh počne mjeriti brojem Facebook objava.
Jer tada će se dogoditi ono što se u politici uvijek događa.
Jedna generacija dođe na vlast obećavajući promjenu.
Druga je naslijedi.
Treća je počne braniti.
Četvrta je pretvori u sistem.
I onda neko novi dođe i pita:
„A šta ste vi uradili trideset godina?“
Zato Trojka mora uraditi više.
Mnogo više.
Mora pokazati da povećanje plata nije izolovani potez.
Da socijalna politika nije zamjena za ekonomsku.
Da borci nisu samo budžetska stavka.
Da penzioneri nisu izborno tijelo.
Da porodilje nisu fotografija za 8. mart.
Da invalidi nisu statistika.
Da radnici nisu potrošna roba.
DRŽAVA SE NE GRADI GOVORIMA
Bosna i Hercegovina je predugo bila zemlja velikih riječi i malih realizacija.
Znali smo govoriti o Evropi.
A kasnili smo na vlastiti voz.
Znali smo govoriti o natalitetu.
A nismo dovoljno pomagali roditeljima.
Znali smo govoriti o borcima.
A borci su blokirali ceste.
Znali smo govoriti o radniku.
A radnik je radio za platu od koje nije mogao živjeti.
Znali smo govoriti o penzioneru.
A penzioner je računao hoće li kupiti lijek ili meso.
Znali smo govoriti o mladima.
A onda smo ih ispratili na autobus.
I zato je možda najvažnija promjena posljednjih godina upravo ova:
počinje se vraćati ideja da vlast nije tu da objašnjava život, nego da ga mijenja.
To zvuči banalno.
Ali u Bosni i Hercegovini nije.
Jer smo navikli na vlast koja održava stanje.
A održavanje stanja je najjeftiniji oblik politike.
Ne moraš ništa mijenjati.
Samo moraš objasniti zašto ne može.
OD „NE MOŽE“ DO „EVO ZAKONA“
Možda se cijela razlika između dvije političke epohe može svesti na jednu malu promjenu u jeziku.
Prije:
„Ne može.“
Danas:
„Evo zakona.“
Prije:
„Nema novca.“
Danas:
„Evo budžetske stavke.“
Prije:
„To je komplikovano.“
Danas:
„Evo izmjena.“
Prije:
„To nije u našoj nadležnosti.“
Danas:
„Hajde da vidimo šta možemo.“
I, naravno, poslije zakona treba doći provedba.
Jer Bosna je puna odličnih zakona koji su umrli u ladicama.
Ali ipak postoji ogromna razlika između društva u kojem se problem ni ne pokušava riješiti i društva u kojem se zakon usvoji, pa onda postoji mogućnost da ga građanin traži.
Zakon je vrata.
Bez njega nema ni vrata.
JEDAN BORAC, JEDNA PENZIJA, JEDNA MAJKA
Zamislimo, na kraju, tri čovjeka.
Prvi je borac.
Drugi je penzioner.
Treća je majka.
Borac je 1992. otišao u rat.
Penzioner je četrdeset godina radio.
Majka je rodila dijete.
Troje ljudi.
Tri različite biografije.
Ali ista država.
I sva trojica imaju jedno pitanje:
„Šta ja imam od te države?“
Ne šta piše u ustavu.
Ne šta političar govori na skupu.
Ne šta piše na plakatu.
Nego:
„Šta ja imam?“
Borac treba pravo.
Penzioner treba sigurnost.
Majka treba podršku.
Radnik treba platu.
Invalid treba dostojanstvo.
Dijete treba šansu.
Poduzetnik treba predvidivost.
I tu počinje prava definicija vlasti.
Vlast nije sposobnost da četiri godine sjediš u fotelji.
Vlast je sposobnost da se život nekog od tih ljudi pomjeri makar za jednu stepenicu naviše.
Ako se to dogodilo, vlast je nešto uradila.
Ako nije, može imati hiljadu konferencija, ali nije.
PRESUDA JOŠ NIJE IZREČENA
Zato ovo nije tekst kojim treba proglasiti Trojku istorijskom vlašću.
Za to je prerano.
Mandati imaju početak, sredinu i kraj.
Istoriju pišu rezultati koji prežive promjenu vlasti.
Nije dovoljno povećati minimalac.
Treba napraviti sistem u kojem plata raste i bez političke odluke.
Nije dovoljno povećati penziju.
Treba napraviti PIO sistem koji će biti održiv.
Nije dovoljno povećati boračku naknadu.
Treba urediti borački sistem tako da bude pravedan, transparentan i dostojanstven.
Nije dovoljno pomoći porodilji.
Treba napraviti društvo u kojem žena ne mora birati između karijere i djeteta.
Nije dovoljno spasiti jednu firmu.
Treba napraviti industrijsku politiku koja će spriječiti da sutra spašavamo još deset novih stečajeva.
Nije dovoljno uvesti neradnu nedjelju.
Treba radniku dati dostojanstvo svih šest drugih dana.
Ali upravo zato je važno priznati ono što jeste urađeno.
Jer demokratska kritika ne znači reći da je sve loše.
Kritika znači razlikovati dobro od lošeg.
A poređenje sa prethodnim periodom je legitimno.
Ako je neko imao vlast decenijama, onda se njegov rezultat mora porediti sa rezultatom onoga ko je došao poslije.
Ne može se trideset godina vlasti staviti u istu košaru sa nekoliko godina mandata i reći:
„Svi su isti.“
Nisu.
Možda nisu ni dovoljno različiti.
Ali nisu isti.
BOSNA VIŠE NE MOŽE ŽIVJETI OD OBEĆANJA
Najtužnija stvar u Bosni i Hercegovini nije to što su političari lagali.
Najtužnija stvar je što smo se navikli.
Navikli smo da se obeća autoput.
Da se obeća reforma.
Da se obeća zakon.
Da se obeća plata.
Da se obeća penzija.
Da se obeća fabrika.
Da se obeća pravda.
I onda čekamo.
Godinu.
Dvije.
Deset.
Dvadeset.
Trideset.
I na kraju nam neko kaže da je problem složen.
Naravno da je složen.
Bosna je složena.
Ali nije svaki problem komplikovan zato što ima mnogo rješenja.
Neki problemi su komplikovani zato što ih niko nije htio ozbiljno riješiti.
Tu je razlika.
SDA je imala dovoljno vremena da pokaže šta može.
Neke stvari je uradila.
Neke nije.
Neke je uradila prekasno.
Neke je započela pa ostavila.
Neke probleme je rješavala tek kada bi građani izašli na ulicu.
To je politički bilans koji se ne može oprati ni zastavom, ni prošlošću, ni sloganom.
Trojka je dobila priliku da pokaže da može drugačije.
I već ima šta pokazati.
Minimalna plata od 1.000 KM.
Neradna nedjelja.
Povećane penzije.
Nova formula usklađivanja.
Veća boračka i invalidska primanja.
Veća podrška roditeljima njegovateljima.
Veći dječiji doplatak.
Porodiljske naknade.
Veća izdvajanja za socijalne kategorije.
Pokušaji spašavanja i restrukturiranja posrnulih sistema i kompanija.
I još mnogo toga.
Ali sada dolazi najteži dio.
Ne donijeti jednu odluku.
Nego napraviti sistem.
Ne povećati jednu platu.
Nego stvoriti ekonomiju u kojoj plata raste.
Ne pomoći jednoj majci.
Nego napraviti društvo koje sistemski podržava roditeljstvo.
Ne dati borcu naknadu.
Nego vratiti dostojanstvo kategoriji kojoj dugujemo mnogo više od novca.
Ne povećati penziju.
Nego napraviti državu u kojoj čovjek može mirno dočekati starost.
I zato se na kraju sve svodi na jednu jednostavnu stvar.
Bosna i Hercegovina više nema vremena za vlast koja samo govori da će nešto uraditi.
Previše je autobusa već otišlo.
Previše je fabrika već zatvoreno.
Previše je boraca već ostarjelo.
Previše je majki već same nosilo teret.
Previše je penzionera već prebrojalo posljednje marke.
Previše je radnika već otišlo.
Previše je nedjelja već prošlo u prodavnicama.
Previše je godina potrošeno na čekanje.
Zato građanin više ne bi trebao pitati:
„Je li ovo SDA?“
„Je li ovo Trojka?“
„Je li ovo lijevo?“
„Je li ovo desno?“
Prvo pitanje treba biti mnogo jednostavnije:
„Šta ste uradili?“
A drugo:
„Koliko je to promijenilo moj život?“
Ako vlast na ta dva pitanja ima odgovor — treba je podržati u onome što radi dobro.
Ako nema — treba je smijeniti.
Bez obzira na ime.
Bez obzira na zastavu.
Bez obzira na stranku.
Jer država nije ničije privatno nasljedstvo.
Ni SDA-ino.
Ni Trojkino.
Ni bilo čije.
Država pripada građaninu.
A političari su samo privremeni podstanari u zgradi koju građani finansiraju.
Neki podstanari poprave krov.
Neki okreče hodnik.
Neki promijene sijalicu.
A neki provedu trideset godina objašnjavajući zašto je sijalica pregorjela.
Možda je najveći uspjeh Trojke upravo u tome što je nakon dugo vremena neko barem počeo mijenjati sijalice.
Sada je red da vidimo hoće li popraviti cijelu kuću.
Jer građani više nemaju strpljenja za još jednu generaciju političara koji će im, kada prokišnjava, govoriti da je kiša historijska okolnost.
Hoće krov.
Hoće platu.
Hoće penziju.
Hoće posao.
Hoće zakon koji vrijedi za sve.
Hoće državu koja ne šalje policiju na čovjeka koji ju je branio.
Hoće nedjelju za porodicu.
Hoće sigurnost za starost.
Hoće podršku kada dobije dijete.
Hoće dostojanstvo kada izgubi zdravlje.
Hoće fabriku koja radi.
Hoće instituciju koja radi.
Hoće vlast koja radi.
I možda je, poslije svega, upravo to najradikalniji politički zahtjev u Bosni i Hercegovini:
da vlast konačno radi svoj posao.
Trideset godina slušali smo kako je to nemoguće.
Posljednjih nekoliko godina pokazalo je da nije baš tako.
I zato je možda najveća promjena koju je Trojka donijela mnogo veća od bilo kojeg pojedinačnog zakona.
Promijenila je pitanje.
Više nije:
„Može li se?“
Sada građanin može pitati:
„Ako se može — zašto niste ranije?“
A to je pitanje od kojeg svaka vlast počinje da se plaši.
Jer kada građanin jednom shvati da država može, više ga nije tako lako uvjeriti da ne može.
A kada građanin prestane vjerovati u izgovor, počinje prava politika.
Ne politika straha.
Ne politika prošlosti.
Ne politika zastava.
Nego politika rezultata.
I tu će, na kraju, pasti ili opstati i SDA i Trojka i svaka stranka koja će poslije njih doći.
Ne po tome koliko je lijepo govorila.
Nego po tome koliko je života uspjela promijeniti.
Jer historija političaru na kraju ne pita koliko je puta pobijedio na izborima.
Pita ga samo jedno:
šta je ostavio iza sebe.
Ako je ostavio zakon koji štiti radnika, penziju koja omogućava dostojanstveniju starost, naknadu koja pomaže borcu, podršku koja olakšava život majci, pomoć čovjeku sa invaliditetom, fabriku koja ponovo radi, instituciju koja funkcioniše i društvo u kojem nedjelja pripada porodici — ostavio je nešto.
Ako je ostavio samo plakate, govore, saopćenja, imenovanja, afere, izgovore i još jednu generaciju mladih ljudi na autobuskoj stanici — onda nije ostavio vlast.
Ostavio je prazninu.
A Bosna je, čini se, predugo živjela upravo između te dvije stvari:
između obećanja i rezultata.
Između parole i zakona.
Između heroja i njegove naknade.
Između majke i njene pomoći.
Između radnika i njegove plate.
Između penzionera i njegove penzije.
Između fabrike i stečaja.
Između države kakvu smo zamišljali i države kakvu smo imali.
Možda je vrijeme da ta praznina konačno bude popunjena.
Ne novom partijom.
Ne novim vođom.
Nego rezultatima.
Jer građanin Bosne i Hercegovine više nije dužan da vjeruje.
Vlast je dužna da pokaže.