Danas sam razgovarao sa dvije majke, mojom i tuđom, i nisam osjetio niti na tren, da je ta tuđa majka, meni imalo strana, već me naprotiv svaka njena rečenica, dubinom majčinske brige i tuge sjećala na moju mater. Danas mi moja majčica reče, kako ona i voli i pati u tišini.
Danas sam tu istu predanost ljubavi i patnji osjetio u glasu tuđe majke, dok je pričala o tjeskobi, što je mori u sjenama zloslutnih očekivanja novog talasa mržnje, teških riječi i zlobe, što je na njenu dušu kucala rukama i glasovima malodušnika, okota malograđanštine i polusvijeta, čija se naslada i zadovoljština kotila iz uvreda na njen račun, svakom prilikom, što je dobijaju novim razapinjanjem njenoga sina.
Kakav se očaj slutio u tonu, u boji njezina drhtavog, slabašnog glasa, usahnulog, ne toliko godinama, koliko ogromnom tugom i razočaranjem u okvir, sadržaj i svrhu života i svijeta. Koliko je bola iskrilo ispod površine, te na prvu nepovezane priče, tog malog ljudskog razgovora, stvarajući u pozadini rešetku kaveza u koji su tu prekrasnu ženu utamničile mase siromašne duhom i umom, al zato grlate i grlene, piskutave i drečave do kraja svijeta i još dalje, gdje svemir nestaje.
Slušam je i zamišljam moju mater, što lomi prste i stišće meso butina do modrine krvavog podljeva, do utrnuća bola, do mjesta na kojem svijest gasi samu sebe, nespremna da proguta svu mogućnost prijetnje, što se nadvila nad plodom utrobe njene, svu surovost rulje, što bi da joj na lomači spali jedinog sina i da je još uz to natjera, da te plamene jezike, što gutaju njeno meso i njenu dušu, pravdom nazove i milošću nezasluženom.
Slušam je i pitam se, da li je ikada veća nepravda u ovoj zemlji, od ovog naroda učinjena, nego što je čine toj srčiki duhovnog stabla, tom korijenu što seže u radikule identitetske tradicije, toj kreativnoj utrobi, što je porodila najljepše plemenske priče i oslikala najdublju intimu istog tog, svoga naroda, zagrlivši u svojim, za buduće generacije sačuvanim, sjećanjima, prošlost, sadašnjost i budućnost Bosne.
Nauka kaže, kako dio djetetove DNK ostaje čitav život u majci. Kako li prži kroz vene, kako li tutnji zaglavljen u najsitnije kapilare svijesti taj djelić plodov, kad se majka suoči sa nepresušnom mržnjom svjetine prema njenome dijetu, kada je natjeraju da prosi za poštedu, ne takovu darežljivost, kakva će osude i progona spasiti njenoga sina, već njima sitnu, a njojzi ogromnu milost, da je u toj hajci ne nagone, da bude u masi, što klikće i vapi za prvom krvi, masi što se guši u ekstazi i transu preživjelog, dok gleda kotrljanje tuđe glave i koprcanje tuđeg umirućeg tijela.
Pomislim, kako nisu svima rane jednako bolne, niti nam na isti način trune meso razderano kamom il riječima, niti imamo svi jednake dubine, nit tmine u koje možemo u svome bolu zaroniti, nit nam je unutarnji sudija jednako rječit, niti čujemo svi jasno rog i pjevanja predaka, niti imamo svi krila, niti su nam posuta vilinskim prahom, niti smo spremni i sposobni iza mraka vidjeti sjene, a ne kamo li s njima povesti duge i teške razgovore. Ne! To mogu samo rijetki. Njihova je nutrina poput tanane strune na kojoj život može divne balade da zasvira o ljubavi, o sihirbazu, o odrastanju i snovima, zaboravu i sjećanjima, mirisima, zvukovima i dodirima što znaju tajnu vječnosti i postanka.
Kako li takvoj tananoj duši, što vibrira frekvencom Stvoritelja, teško padaju (ne)ljudski postupci i riječi, uvrede i nedostatak takta i suosjećanja. Kako li je vrijeđa siromaštvo sjećanja i sasušeno sjeme zahvalnosti bačeno na jalovo tlo nepostojeće kulture i defektnog srastanja sa slikom i prilikom, koju su drugi nacrtali, a mi je obukli, pa se sretni i zaigrani još ponosimo, kako smo se lijepo i neobično uredili.
Zar ima opravdanja da nakon 47 djela, što su pobjegla zaboravu i žrvnju vremena, urastajući duboko u tkivo bošnjačkog identiteta, kulture i tradicije, tvorca tih djela, nepismene mase il na plećima te bezumne horde uzjahali pismeni bezumnici razapinju i muče, samo zato, što je nečija majka!
Pa, ako već nije tolika zasluga, da joj čedo pokrije hladom, oprostom il blažom osudom i manjim sramom, zar nije vrijedna barem tišine? Ne bi na tu tišinu genije u toj majci ostao gluh, jer u njoj dišu stvarnost i bol svijeta, razumom obasjani, što bi je tom tišinom možda još jače morile, no bi se barem utjehe dohvatila, da je sve te godine stvaranja neko prepoznao kao vrijednost i zaostavštinu, koju se ne dira, ne ruši i ne prodaje za jeftine dnevne interese.
Pustite majke da budu majke, ne progonite ih svojim tminama, dosta su im njihovi strahovi, ljubavi i patnje, što ih u tišini samuju.
