Kada se na političkoj sceni pojavio Dodik Milorad, kao američki pulen, umjerenih stavova, sklon dijalogu, jeziku pomirenja, katarzičkih suočavanja sa prošlošću, spreman da oko sebe okuplja slične sebi, novi politički talas na obalama srpskog zapljuskivanja hridi zajedničke države, čini se kako je taj novi trend, što obećava, ponajviše predstavljao kost u grlu bošnjačkog nacionalizma.
Uskoro smo mogli svjedočiti sve provokativnoj retorici, zasićenoj agresivnim zahtjevima za priznavanjem krivnje i pokajanjem srpskog naroda u BiH, koju je forsirala SDA, uplašena gubitkom historijskog neprijatelja, kao dostatne potke upravljanja izbornim tijelom, čijim samim prisustvom se obezbjeđuje dominaciju straha od drugoga, a time i opstojnosti potrebe za pojačanom kolektivnom kohezijom i nacionalnom isključivošću.
Kada je funkcija zaštite nacionalnog interesa svedena na razinu zaštite od prisustva, djelovanja, učešća i imaginarne prijetnje svedene na samo prisustvo drugog, kao izvorišta svih toh nesigurnosti, tada ne postoji jasno definiran zahtjev mase za bilo kakvim propitivanjem, napretkom, odgovornošću, ili banalnim historijskim svođenjem bilanse decenijskih tokova određene politike iza koje stoji famozni zaštitnik “vjere i države”.
Taj bošnjački nacionalizam otjelovljen u političkom programu i djelovanju SDA i njenom partnerstvu sa Islamskom zajednicom i njenim institucijama, isključivo je usmjeren na ideju stvaranja šerijatske države, pa makar i one mitološke, “fildžanske”. Ovaj projekat, najvjerojatnije je naručen i plaćen iz izvora, čiji je konačni interes podjela Bosne i nestanak muslimana sa ovih prostora, a sudionici tog projekta su ili indoktrinirani izdajnici ili zavedeni naivci ili zabludjeli, nesvjesni, ideološki zombiji, odvojeni od realnosti i života, bez uvida u posljedice svoga činjenja.
Toj suludoj ideji treba vanjski neprijatelj, nedvosmislena prijetnja, koja bi sve više sabijala krdo dovodeći ga pod okrilje vjere i nacije, u nuždi jasno definiranog prostora pripadanja i relativne sigurnosti, koju takvo pripadanje prividno predstavlja. S obzirom da je bošnjački nacionalizam jedini na ovom podneblju, koji nema alternativu i kojem prijete višestruke mogućnosti asimilacije, zbog nedovoljno i nejasno definiranog prostora identiteta, često svođenog sa kulturološke, povjesne i civilizacijske širine, na uski prostor religijske pripadnosti, isti sebi ne može priuštiti gubitak vanjskog i unutarnjeg neprijatelja, koji sa vanjskom prijetnjom šuruje i surađuje.
Stoga su ti ekstremni nacionalistički elementi učinili sve da radikaliziraju Milorada Dodika, dokazujući, kako ne treba zaboraviti, da ti isto misli “Srbin za stolom kojeg hraniš i pojiš, što i onaj Srbin u vreći pod stolom, kojeg šutaš nogama”. Najveći problem sa procesom izmirenja imaju upravo bošnjački nacionalisti, jer je njima najmanje prihvatljiv ponovni suživot na ovim prostorima, s obzirom da je tim suživotom najugroženiji njihov kolektivni identitet, za kojeg vode očajničku bitku decenijama unazad, pokušavajući ga jasno i nedvosmisleno utemeljiti na vjerskom identitetu iznad nacionalnog i državotvornog.
Održavanje snažne i jasne percepcije neprijateljstva i loših namjera iz oravca srspkog i hrvatskog naroda u BiH, tako je postalo prioritetno djelovanje te, pogrešno je reći bošnjačke politike već je primjerenije nazvati je “mlado-muslimanskom” i to ne u njenom primarnom obliku, već onom sekundarnom, koji je imao podršku Dobrice Čosića i SANU.
Tako je ta politika djelovala svim raspoloživim sredstvima u pravcu održavanja tenzije i neprijateljstva sa druga dva nacionalna korpusa i njihovim političkim predstavnicima, forsirajući teret kolektivne krivnje i nacionalne genocidnosti srpske strane, kako bi se izazvao revolt, negiranje, obrambeni mehanizmi svake vrste, dok je sa druge strane hrvatskoj strani hranjen strah od majorizacije, kako bi se kroz osjećaj ugroze počeli sve više okretati drugim partnerstvima izvan Federacije i kulturoloških obrazaca oslonjenosti i suradnje.
Svaki puta, kada bi se bošnjački nacionalizam osjetio ugroženim normalizacijom procesa i stanja, posegnuo bi za produbljivanjem tenzija sa postojećim neprijateljima, te stvaranjem novih neprijatelja i prijetnji.
Ovakva politika dovela je do stanja u kojem se država trenutno nalazi, neprijateljstva sa svim političkim akterima u RS, kao i snažnim animozitetima sa hrvatskim nacionalnim korpusom, primarno utemeljenim i održavanim na “Komšićevom izbornom paradoksu”, do blokada institucija, manjka podrške međunarodnog faktora, te otklona od europske percepcije Bosne kao zemlje suživota, a Bošnjaka kao naroda unutar europskog civilizacijskog kruga.
Tako je vremenom Dodik postao četnik da ne bi izgubio izbore i podršku svog naroda, koji stvari u međunacionalnim odnosima vidi, kako njihovu, preko Dodikove politike izmirenja, pruženu ruku Bošnjaci pljuju i pokušavaju kontinuirano poniziti i osramotiti. Pročetničkim zaokret Dodika, bošnjački nacionalistički faktor ostvario je, međutim, Pirovu pobjedu, kao i radikalizacijom Hrvata kroz zloupotrebu izbornog zakona, jer su i kroz jedan i kroz drugi trend pokrenuti procesi devastiranja države i njenih institucija, te zaustavljeni procesi europskih integracija, a koji jsu, iako interes svih građana, daleko od interesa bošnjačkog nacionalizma.
Na ovu matricu i podvalu u režiji SDA i IZ, nažalost je nasjela i trenutna vlast pod vodstvom Trojke, te je krenula u proces dodatne radikalizacije političke nacionalne scene, odbacujući lažnog vojvodu Dodika, kao partnera a sve u strahu od budućih izbora, hrleći ususret grupi iskonskih i iskrenih četnika, kojima vrvi opozicija RS-a.
Pod tim pritiscima, koje vješto upravlja bošnjački nacionalizam, ne samo izvan redova Trojke, već prije svega preko Trojanaca u njenim redovima, ne samo da lažnog četnika Trojka mijenja pravim četnicima, već će izgleda, opet u strahu od gubitka izbora, pod tepih gurnuti izmjene izbornog zakona, dokazujući Hrvatima da ne samo da nema zamjene za HDZ, već i da je svaka građanska stranka u stvarnosti bošnjačka.
Bojim se da će na ova dva pitanja Trojka dokazati, da nema promjene u Bosni, m ako došao na vlast, jer važno je samo na vlasti ostati, pa makar to značilo i da radimo sve što su radili oni koje smo sa vlasti rušili.
