Kad kreneš kroz Bosnu, od mahale do kasabe, od mjesta do čaršije, od nominalnoga do pravoga grada, sve se gasi, kopni i nestaje.
Sve je manje ljudi na cestama, mladost jenjava u rijetkim tokovima prolaznika, pa sve, ne tako sporo i nevidljivo kako bi čovjek očekivao, zahvata melankolija, ispraznost, apatija i umor, dok i ljude i ceste i zgrade i svaki aspekt urbanog, do u dubinu njegove infrastrukture, nagriza, troši i haba zub vremena, besperspektivnosti i beznađa.
Kao iskrzana, pocofana tkanina, ljušte se fasade, ka slobodnom padu naginju balkonske ograde, kaverne se otvaraju na kolnicima za točkove, stazama za đonove, dok se sve boje nekada šarenoga svijeta i u apstrakciji i metafori, i u konkretnoj zbilji, i u kolektivnoj i grupnoj i pojedinačnoj perspektivi, miješaju, prelijevaju i stapaju u prljavo sivu, prijeteće prljavu, što uz zlokobni ton nagovještava, da sve konačno nestaje u crnilu predajući svijet i čovjeka ništavilu.
Kada bi Mone slikao svijet depresije, naslonjen na margine kakvog zamišljenog okna što zuri u beskonačni svijet mogućnosti, tražeći adekvatnu muzu, savršenog modela za pozu sveopšteg intelektualnog, duševnog, emotivnog, društvenog, materijalnog i duhovnog propadanja i predanog i dosljednog sunovrata, bez trunke želje, volje, htijenja a ne kamo li pokušaja otpora tom konačnom salto mortale doskoku na bezmilosne hridi prolaznosti, teško bi se oteo opštem dojmu, kako je Bosna, njegova prva i jedina u životu narisana skica beznadežnog nestajanja, snažno obojena odlučnošću da se preda u zagrljaj kraja i njegove neminovnosti, iskrena preslika sa zamišljenog platna umjetnikovog ideala propadanja.
Kada te sjene, koje kao da su pobjegle iz mračnih hodnika Hada, razmaknu usne, pa kroz devastirana zubala, ispuste zvuk artikuliran u nešto slično govoru istinski živih bića, može se razaznati sva dubina truleži i gnjilenja, koji su posljedica decenijske izloženosti patološkim dejstvima nacionalizma, religije u povratničkom zamahu i euforije njenog slavodobitnog ludila, umiksanih u koktel nepismenosti, praznovjerja i gubitka smisla, pojačanih Dejtonskim projektom kao katalizatorom sa analgetičkim i antipiretičkim dejstvom dostatnim da temperaturu održi na nivou radne, koja taj humanoidni stroj polagano, ali sigurno pokreće ka provaliji, bez bojazni da će se plamen razviti do prijetnje i eskalacije sukoba, a ipak sposoban da samog sebe sakati i amputira u tom nihilističkom hodočašću autodestrukcije i samokažnjavanja, nesvjestan konačnosti štete, zbog manjka fizičkog bola, kao posljedice blokade receptora.
Bulazne te kreature o svemu i svačemu, imajući mišljenje, kao da je za njega dovoljno imati um ili još važnije i češće samo aparat za njegovu vokalizaciju. Laprdaju ti balkanski zombiji ispunjeni ponosom, egzaltiraju svršavajući po vlastitom kadaveru u nekrofilskom transu, gađaju uprazno, jalovo rasipajući svjetlo razuma, poput Onana prkoseći svakom obliku kreacije, pokušaja rasta, razvoja, postojanja, odbacujući dar života i moć ljudske ideje kao sjemena, kao zametka, podloge nekog boljeg, ljudskijeg doba.
Izgubio je tu Eros već sve svoje bitke, razderan penetracijom totemske žaoke propadanja, kojoj čitav taj naš svijet predano služi u dubokom štovanju i prinošenju vlastite žrtve na oltaru konačnosti.
Nismo samo mi ovdje postali sluge smrti, namjesto služenja životu. Cijeli svijet juri u stampedu ka litici suicida, sretan što nazire cilj svojih lutanja, spreman da napokon podari konačnu žrtvu svome bogu, čije su lice iscrtali simbolima trulenja i nestajanja, iz kojih će se ponovno roditi.
Čitava je naša civilizacija, ma kako nejedinstvena bila, ipak uvezana jednim zajedničkim imeniteljem. Sve kulture, sve tradicije i religije trenutnog svijeta. slave smrt i njoj se raduju namjesto životu. Sve one ljepotu, smisao i kreaciju traže u zamišljenom polju iza postojanja, nakon njegovog prestanka, obezvrjeđujući i banalizirajući stvarnost, nazivajući je prividom.
No ogromna je razlika sadržana u činjenici, kako je naš čovjek ovdje, sav svoj svijet već predao propadanju, a samoga sebe stavio u proces čekanja, u standby mod, do njegove aktualizacije. Nove su generacije poslane vani ili upućene na neminovnost odlaska. Nesvjesno su oni što ostaju već sami sebi klanjali dženazu, iskopali raku, pripremili ćefine i nadgrobni spomenik, pa sad čekaju, da ta neugodnost besmislenog trajanja prestane sa posljednjim njihovim dahom, uvaljanim u izmaglicu bosanskog sabaha il zavučenim u liniju svjetla što tone u tminu akšama.
Prečutno smo sebe nazvali narodom, što se tek nazire u obrisima magle, plemenom što se gubi na rubovima horizonta ponirućeg sunca. Sretni zbog te mističnosti kojom smo obavijeni u svome nestajanju, zadovoljni dramom spuštenom nad pozornicu našeg postojanja, tihom melodijom saza što nas prati u prošlost, žalopojkom pjesnika što podsjeća na jecaj majke za izgubljenim čedom, vjerujemo u svoju zrelost i znanje, zbog zablude, da biti odrastao, znači, pomiriti se sa prividom sudbine.
Lakše je predati se tom valu što nosi ka pučini, u beskraj, dubinu i tminu, no suočiti se sa činjenicom, da smo zbog manjka hrabrosti, zbog viška ljubavi prema sigurnosti, zbog nespremnosti da rizikujemo, zbog sklonosti zabludama i mešetarenjima, okrenuli leđa svome životu i spržili u pepeo, bez traga tri decenije svoga postojanja. Da bi krenuo dalje,moraš saznati gdje si. Da bi rastao moraš spoznati kakav si i tko si. Da bi imao budućnost, moraš ovladati prošlošću, postati njenim gospodarom a ne robom.
Puno je lakše sjesti i čekati kraj!