Da ova priča počinje sa, bilo jednom, a završava sa živjeli su sretno, pogrešno bi mogli pomisliti, kako je u pitanju bajka, a negdje, po svojoj definiciji su bajke izmišljene pripovjesti. Bilo bi to nepravedno po beskonačno šarenilo kreativnih uradaka, kojima nas život uvijek iznova iznenađuje, dokazujući, kako ga niti jedna fantastika ne može nadmašiti.
Stoga vas uvjeravam, kako moja pripovjest nije nikakva izmišljotina, niti produkt kakvih tlapnji, niti uvrnuta i bolesna šala, već parabola stvarnog života i samo njemu primjerena usuda. Nesporno, da će čitatelj biti osupnut na momente, nevjerovatnim spletom opisanih događaja, u njih uključenih nadnaravnih bića, te bi se olako mogli prevariti, kako se radi o evidentnosti čarolija, čarobnih zapisa i napitaka, te fantastičnih stvorenja i njihovih neprirodnih transformacija, ali vas uvjeravam, kako je svaki red što vam ga pišem više nego istinit i naslonjen na zbilju iz koje sam i ja kao i vi ponikao, ali isto tako i naši junaci i njihove magične sudbine.
Ponekad, nakon pet decenija kruljenja po pustopoljinama, sudbinski namijenjenim likovima iz moje priče, pomislim, kako su oni mnogo uvjerljiviji i vjerovatniji od mene ili bilo koga od vas, koji ovo čitate. Razumnije je vjerovati, kako je ovo suštinski njihov svijet, koji mi samo povremeno posuđujemo, ili, što je mnogo češće, posmatramo sa distance, dok se na njemu odigravaju njihovi životi, hranjeni našom iluzijom o tome da i mi nekakve živote živimo.
No, dosta bi bilo ispraznog govora, što ničemu ne vodi, niti šta razjašnjava. Neka krene ono po šta smo došli. Nek bude riječ.
Naša priča, kako to sa velikim pričama često biva, otpočinje sa rođenjem naših junaka.
Bilo je to jednog od onih dana, kada se nebo spusti svom težinom na brda i planinske obronke, te pritišće silinom tjeskobe, gušeći insana, oduzimajući mu dah, umarajući ga, čineći svaki njegov pokret olovnim a svaku misao ljepljivom, ispunjenu prijetnjom besmislenosti ljudskog postojanja. Takve bi misli, kada potraju dovoljno dugo, vukle u bezdan na čijem se napuklom horizontu cerekalo zlo sa improviziranih vješala usred nekakvog šumskog gaja ili sa grede seoskog štaglja.
Bježeći od tog nevremena, lovci i njihovi slinavi psi, umiveni pjenom što se množila iz svakog novog uzbuđenjem i nagonom izgubljenog, žrtvovanog daha, spuštali su se sve brže i nervoznije niz padine, osvrćući se nervozno, na mahove panično, gutajući pogledima siluete u tmini iza sebe, pokušavajući u njima razaznati prijetnju što ih sustiže. A iako nevidljiva, sustizala ih je. Znali su, kad ih skoli, da više neće biti niti ona njima nevidljiva, niti oni njoj nedodirljivi.
Nebom tik iznad njih sijevnu bljesak modro- zelene boje istresajući uskoro iz sebe tutnjavu krda bizona u stampedu odnoseći svjetlost munje u mrak. Kad ih mrak ponovno obgrli, zadnjeg od njih, neka silina udari u bok, lomeći mu kičmu i kidajući tetive, mišiće, jetru, gužvajući dijafragmu u samrtni ton, sličan jecaju neartikulirano stisnutog mijeha kakvih škotskih gajdi, kad ih zgrabi tovarna momčina bez sluha i dara.
Strah je bio jači od ljudskog suosjećanja za bližnjeg ili neutažive znatiželje njihovih lovnih terijera, te se nitko ne osvrnu nit zastade, svjestan valjda, da se ništa sem smrti iza njih niti ne da vidjeti. Više nisu niti osjećali taj trk u svojim nogama, niti zemlju i kamenje što se pod njima osipaju i rune pod oštrinom uglova, kojima su njihove čizme i šape zasijecale šumsku stazu što vodi ka Brnjicu, domu u kojem su se nadali pronaći spas.
Njihov trk se slio u zajednički ritam, pa se na tren činilo kao da trči samo jedan čovjek i njegov pas. Malo po malo svaki put sve očitije nakon tupog udara iza njihovih leđa i zvižduka iz mjeha tugaljivih gajdi, sve je manje čizama i šapa ostajalo stopljenu u tom na nadi u spas odsviranom ritmu, sve dok namjesto pet ljudi i tuce pasa, ne ostade samo jedan čovjek bez psa.
Nije vidio, ali je znao, šuma mu je to šaputala, svaka pora njegove ledenim znojem oblivene kože svjedočila, svaka krajičkom oka uhvaćena sjena, svaki dušom i ustreptalim srcem dohvaćen zvuk bespogovorno i neumoljivo ponavljao, kao mantru, svijest o samoći lovine, izvjesnosti posljednjeg komada mesa na dohvat čeljusti goropadne, pomahnitale zvijeri.
-Mrtav sam.- pomisli, po ko zna koji puta, od kada su se on i njegovi rođaci dali u sprint, pokušavajući umaći sudbini, što leži pod krvavim kljovama i otužnim dahom zvijeri, šumskog duha, divljeg vepra, čijeg su jedinog potomka usmrtili njihovi vatreni pucnji.
Selo je ležalo tu ispred njega. Nazirao je svjetla između stabala. Osjetio je već miris dima iz čađavih odžaka. Na tren, kao da je čuo glas supruge, koju tek, što je doveo, pod svoj krov. Jedva da su se počeli upoznavati. Tek je otkrivao ljepotu života, svijet odraslosti, a eto već je sustigao kraj. Osjetio je udarac u bok. Onaj isti udar, što je kidao jednog po jednog, ali ovaj put je nešto zaustavilo njegovu razornu moć na pola puta, samo ga bacajući u kraj, u prtinu, bez da ga usmrti, bez da mu oduzme posljednji dah.
-Želi me mučiti prije nego me ubije. Ja sam zadnji, pa bi mene polako da mezi.- kapale su tegobne, sumorne misli, kroz unutarnje zidove lubanje, u kojoj je zvonilo od susretanja sa stijenom, što se prepriječila njegovoj putanji.
Svuda oko njega bio je mrak, netaknuta tmina i neproziran plašt. U toj tmini, da li van njega ili u njegovoj glavi, u snu ili na javi, sjena vepra je roktala slineći o tome, kako će ga ostaviti na životu ukoliko prihvati da namjesto njenog ubijenog odojka, što je pao pod udarom sačme, taj čovjek odgoji kao vepra svog prvorođenog ljudskog sina. Dal u snu ili na javi, svjesno ili ne, u grču samrtnog straha, pristade seljanin na sve, samo da se vrati voljenoj u zagrljaj, u topli, ognjem grijani dom.
Ostade ležati slomljen na proplanku, tek stotinjak metara od prve seoske ograde, cijelu noć, dok ga jutrom seljani tu, nesvjesnog, ne nađoše.
Kada je došao sebi, utopljen kraj vatre, previjenih rana, u obloge skrivenih uboja, prešutje sve osim toga da ih je jurio i sustizao divlji, pomahnitali vepar, čije su potomstvo pobili.
Vrijeme je prolazilo i već su gotovo svi zaboravili strašne događaje i njihove posljedice od te noći, sem njega. Nije bio siguran šta je zbilja od nabacanih slika zgužvanih u njegovom sjećanju a šta njegova mašta rođena iz srca straha, ali je znao da ne smije rizikovati bijes šumskog duha, ma kako malo vjerovatno on bio stvaran, te odluči ispoštovati sklopljeni dogovor.
Uskoro mu se rodio sin i on ga, drugima skriveno, ali dosljedno i predano otpočne krišom i tajno, u osami, odgajati kao vepra, kao pripitomljenog krmka.
NASTAVIT ĆE SE!