Da bi uvijek na umu imao, kako dječak, kojeg odgaja, nije njegov sin već zalog na ime duga, kojim je otkupio svoj život, dade mu ime Domuz. Dječak je zbog lošeg odnosa i hladnoće, kojom mu se otac obraćao, često bio tužan i ožalošćen, te su ga druga djeca u selu posprdno zvala ucviljeni sin, što je vremenom preraslo u samo i jednostavno ucviljeni. No otac ga je uvijek zvao Domuz, što bi na turskom značilo vepar, te se prema njemu i odnosio kao prema životinji, koja uvijek smeta, motajući se pod nogama i praveći buku.
Nije zaboravljao, kako ga mora odgajati poput vepra, te ga je učio svemu za šta je znao iz vlastitog posmatranja veprova ili govora starih, o veprovskom ponašanju i karakteru. Izgladnjivao ga je, pa bi mu dao veliku količinu hrane, koju bi mu nakon kratkog vremena oteo, učeći ga da ždere halapljivo, bez mjere, panično, kao da nikada više neće biti u prilici utoliti glad. Tukao bi ga bez razloga, pa ga nagrađivao, ukoliko bi postao prkosan i divlji dok prima batine, a nastavljao ga tuči dokle god plaće, zapomaže i savija se u klupko, poput ugrožene sitne zvijeri. tako je dječak postajao sve divljiji, sve halapljiviji na svaki aspekt postojanja, sve gramziviji na tuđe, sve ljubomorniji na one druge, što su živjeli običnim životima sirotinjske, seoske djece, čiji roditelji su teret siromaštva olakšavali zajedništvom, toplinom, ljubavlju i međusobnom brigom.
Domuz, nije imao ništa normalno u svome životu za šta bi se mogao uhvatiti, kada ga preplavi tuga i dohvati sjeta ispod rebara, kada ga tegobe probuđene strahom od beskraja njegova nesretna odrastanja gurnu preko crte i počnu mu tutnjati u ušima, kako je jedini kraj, onaj u kojem on prestaje postojati. Ni mati mu nije pružala utjehu, jer je jadna žena osjećala, kako se nešto promijenilo u njenom čovi od kad je rodila sina, pa je postao dalek i stran. Imala je muža a nije. Sva nježnost među njima je nestala od tog poroda i ona je od vječne ljubavi i buktinje strasti, postala služinče, što ne zavrjeđuje niti umilni pogled, a kamoli topli dodir i lijepu riječ. Sina je krivila za tu nesreću što je snađe, te se od njega okrenula, kao od puknutog korita, što samo prosipa vodu, pršće po dimijama i pravi blato i kaljužu.
Pokušavao je Domuz, da se umili ocu, vrijednim radom, požrtvovanim zalaganjem, ozbiljnošću, predanošću, upornošću, trudom i radom, uspjehom u školi, pobjedama u takmičenjima, nagradama škole za postignuća na Titovim stazama revolucije, citiranjem druga Marksa, Tita, Lenjina i Kardelja, no ništa nije moglo umanjiti prazninu između njih. Za oca je on bio crni kurban, žrtva na oltaru zvijeri, otkupnina i ništa drugo.
Tako je u toj samoći, odbačenosti, označenosti, dječakov um postajao umom zvijeri, duša se punila sjenom, a sve misli se stapale u jednu, onu o bijegu daleko negdje drugdje, gdje neće više osjećati na zatiljku pogled osobe, koje nema.
Igre sa drugom djecom bile su rijetke i uglavnom nisu završavale kako treba. Često bi ga napali, izbila bi tuča, ili bi ga jednostavno ignorisali, odbijali da ga biraju i uključe u zajedničke igre i druženja. Isprva je žudio za njihovim prihvatanjem, a onda se počeo udaljavati i osamljivati, dugo i često lutati šumom, kao u nekom transu, kao da ga je nešto dozivalo, mamilo mirisom, jedva čujnim zvukom kapanja smole, šuštanja umornog večernjeg lišća, grebanja larve u trulome žiru, pucketanja kadavera što gnjili, zvuka slutnje što svjedoči konačnost svake travke, bube i zvijeri.
-Znat će oni svi! Pokazat ću ja njima! Vidjet ćemo, ko je ucviljeni. Bit ću toliko važan, da mi nećete moći ni priči.- ponavljao bi isprva bijesno, no sa svakim korakom, sve vedrije, razigranije, cupkajući, šepureći se baš poput vepra, sluteći u sebi snagu gospodara šume, nošen nagonom za slobodom i nesputanošću udaljavao bi se svakim danom sve dalje kroz šumu, preko proplanaka, preskačući potoke, ostavljajući staze iza sebe, utirući svoj trag kroz svijet, kojem je osjećao da pripada, za kojeg je znao da ga jedini ne odbacuje već zdušno i bez ostatka prihvata.
Na jednom od tih lutanja nabasa Domuz na ogromnu kamenu kuglu, uglancanu, sjajnu, baš kao kakav kliker, do pola posađenu u brijeg, travu i mahovinu. Poče da je zagleda i dodiruje, mjerka i gurka, bezuspješno pokušavajući, da je u potpunosti izvali iz zemlje sa kojom je srasla. Milujući je tako i naguravajući se sa njom, obuze ga nekakav žar, ludilo, manija kopanja, te prstima, noktima, granjem, dlanovima, otpoče da ruje zemlju oko kugle, silno, bjesomučno, ubrzavajući disanje, do hroptanja, do pjene na ustima i u plućima, do bola u venama i vatre u kostima, do konačnog uspjeha, zadnjim trzajima tog transa kotrljajući kuglu nad površinom tla, cereći se, preplavljen srećom, euforijom konačnog uspjeha na vrhuncu mogućnosti, na isteku krajnjih resursa.
Pade na leđa kraj kugle, smijući se resko, histerično, potmulo, nečujno i tako u krug, kao da se čopor hijena okupio oko strvine čijoj se zloj sudbini ruga. Znoj mu je ulazio u oči, koje su pekle, crvene, otečene od napora, od grča iz kojeg je upravo i jedva iskočio na tu ledinu pod hladnim nebom, što je nad slikom krajolika navlačilo mračni plašt. Ostao je ležati u mraku, zagrljen sa kamenom kuglom, čije su nevidljive ruke mravinjale njegovim leđima, stišćući ga odano, predano, vjerno, poput nevjeste u prvoj bračnoj noći, obećavajući raj bez pokrića.
Koktel umora i uspjeha bacio ga je u duboki san. Šuma je bdjela nad njim, znajući, da on je njena zvijer. Nikada, ni prije niti poslije, nije bio tako miran i sretan, kao tada. Samo da je prihvatio, da je to ono gdje pripada, ali nije čovjekova sudbina mjesto već njegova priroda.