Ne podržavati takve ljude i njihovu kreaciju zločin je prema umjetnosti, njeno sakaćenje, tiho ubijanje, što neminovno vodi ka njenoj smrti.
Priče o našoj ljudskosti, plemenitosti, dobroti, suosjećajnosti, talentiranosti što graniči sa genijalnošću, iskrenosti i otvorenosti redom su laži, jeftino sklepane bajke u skici, kojima zamagljujemo našu pravu prirodu, bježeći od suočavanja sa sobom, neophodnim za bilo kakvu katarzu, ili transcedentni iskorak.
Uvid u mogućnosti transcedencije podrazumijevaju svijest o vlastitim granicama, suočavanje sa stvarnošću unutar i izvan nas, kako bi se jedinka pokrenula ka nadilaženju tih ograničenja i postala “novo Ja”, bolje, savršenije, približnije vlastitom maksimumu, idealu “savršenog čovjeka”. Stoga je transcedencija u temeljima sveukupnog čovjekovog personalnog rasta i razvoja, onog individualno obojenog dijela njegove putanje kroz kolektivno postojanje, ali i sam kolektivitet može doživljavati te katarzičke procese suočavanja sa svojom nedostatnošću, pogrešnošću, nedorečenošću, kako bi otvorio vrata promjeni i pokrenuo se ka pomjeranju vlastitih granica. Individualna ili pojedinačna transcedencija, svejedno je, zahtijevaju najprije svijest o tome ko smo doista, kakvi smo i gdje smo. Bez tog suočavanja rast u pravcu napretka postaje isključivo predmet slučaja.
Sve dok ne uvidimo da smo sušta suprotnost svemu čime se hvalimo, nije za očekivati da smisleno i sistematski napredujemo. Naime, mi smo oni koji kolju, siluju, muče, progone i mrze svoje komšije. Teški smo rasisti, čija netrpeljivost prema romima, nije ništa manja no konfederacijska mržnja prema crncima i veliko je pitanje kako bi se ponašali prema crncima da su prisutni u nekom ozbiljnom broju. Toliko smo netolerantni prema drugima, da Sandžaklije, koji su nam plemenski i genetski bliski, ne prihvatimo u potpunosti niti nakon što su 50 godina tu među nama, kao uzoriti građani što vrijedno doprinose društvu.
Skloni smo ublehama, šupljacima, lažima, ispodprosječno smo inteligentni, mahom polupismeni, duboko uronjeni u sujevjerje, praznovjerje, duhovno i duševno pogubljeni, skloni lažnom moralu, bez jasnog sistema vrijednosti, skloni mitovima i lažnim sjećanjima, prekrajanju historije, težimo formi i ritualima bez dosezanja suštine i upadanja u trans velikih pitanja. Primarno nas odlikuje površnost, zajedljivost, ljubomora, zavist, skloni smo izdaji, praznom pričanju o časti bez držanja do riječi kao temelja iste. U suštini smo odroni od nacija, koji jedino što imaju su sječanja na nekakve slavne prošlosti, nakićene epskim i lirskim slikama, kako bi od beznačajnih historijskih trenutaka postali iznimne (pri)povijesne pustolovine.
Jedino za šta evidentno i dokazano imamo dara su umjetnost i humor. Naša sposobnost da od svega napravimo vic, sprdnju, skeč, nevjerojatna je i ukazuje upravo na ogromnu količinu duboko potisnutih sadržaja u našem kolektivnom nesvjesnom, koji na taj način isplivavaju na površinu ventilirajući dio, kroz vjekovni proces potiskivanja, akumulirane energije. Isto je i sa umjetnošću, čija je funkcija katarzička, supstituirajuča, pa te naše konflikte, obrambene mehanizme i komplekse kanališe u kreativni čin, često iznimne moći, koja nastaje na temelju ogromne energije koja se kroz njega prazni.
No kod nas kako to inače biva, niti to malo dobra što nastaje iz sveg tog bola i patnje nesretnog sazrijevanja, ne može opstati niti biti poticano i podržano.
Tako čitam, otvoreno pismo Mirze Begovića, režisera i scenariste, kojemu je dugometražni igrani film prvenac prošao bez finansijske podrške države a sada su mu, iako je taj prvi film polučio ogroman uspjeh, drugi film koji je u procesu odbili finansirati, jer kao nema neke adekvatne “papire” ili šta god već. Razlozi odbijanja nisu bitni, već je bitno da su ga odbili zato što su ga htjeli svakako odbiti, jer je kod nas više nego očito, kako i taj fond za podršku filmskoj produkciji funkcioniše prema principu “nepotizma i protekcionizma”.
Taj Mirza Begović je bio moj student, ispio sa mnom litre kafe i vodio sate razgovora. Učestvovao sam u procesu brušenja njegovog prvog romana i kritički se osvrtao na njegove druge ideje i radove, uključujući i rana filmska ostvarenja. radi se o čovjeku, koji od najranije dobi doslovno živi za filmsku umjetnost, u svim njenim aspektima. Valjda zorno o njegovoj fascinaciji govori činjenica da je u stanju odraditi na filmu sve od snimanja, preko zvuka, scenografije, režije, scenarija, fotografije, rasvjete, montaže i da dalje ne nabrajam, ukratko sve na filmu. Nisam od onih sklonih nepotizmu, pa nikada čak ne bih forsirao niti svoju djecu tamo gdje nisu izuzetna, stoga je uvijek u gradu imalo težinu, ako za nekoga ustvrdim da je od onih nadarenih, rijetkih koje krasi izvrsnost.
Ta izvrsnost uvijek u sebi mora sadržavati i apsolutnu predanost, slijepu fascinaciju, znatiželju i nezaustavljivi nagon ka stvaranju, a to je ono što Mirza kao umjetnik zasigurno ima. Njemu je važnije djelo od toga kakva će percepcija djela biti a samim time i toga kakav će on kao stvaralac biti percipiran.
Ne podržavati takve ljude i njihovu kreaciju zločin je prema umjetnosti, njeno sakaćenje, tiho ubijanje, što neminovno vodi ka njenoj smrti.
Čemu služi ta Fondacija i ko su ti što sjede u njoj, ukoliko nisu u stanju prepoznati izvrsnost ili im je svejedno, ili možda i žele da sve mimo njih zamre, utihne, da zgasne plamen u svim drugim ognjištima sem njihovog, kako bi “Domaće” zadržali samo za sebe, ne bi li im vratili njihov u pohlepi izgubljeni dar za kreaciju. Loši li smo ljudi. Dovoljno loši da ubijemo i posljednje što u nama ljudsko imamo.
