Želim vjerovati, kako smo još uvijek važni u nekim, pa makar to bilo i marginalnim, računicama velikih, a posebno onih sa samog Olimpa diplomacije, od kojih su USA zasigurno najvažniji faktor. Nisu Ameri bili skloni nama na samom početku stradanja devedesetih. Trebalo je vremena, da shvate, da smo mi neki drugačiji muslimani, čija omladina sluša rock and roll, puši travu, nosi traperice i fura neke dobre furke.
Trebalo je vremena da otkriju, kako smo okrenuti budućnosti, progresu, radovanju postojanja, spremni na susret sa životom i promjenama, koje svijet nosi u svom valjanju niz Mliječnu stazu.
Kada su nas otkrili kao takve, dobre, pitome, otvorene, vesele ljude, gorde, čestite, časne i plemenite u svojoj tradiciji europske koegzistencije bez premca, njihov odnos se promijenio i stali su u zaštitu i zauzeli se za očuvanje Bosne i Hercegovine, kao najvažniji garant njenog opstanka.
Na žalost, naši lideri nisu prepoznali važnost te takve slike o nama, već su počeli da je boje nekim drugim tonovima, radikalizirajući prostor naše svakodnevice, donoseći u njega neke druge mirise, pokrete, ritmove, halove. Postajali smo sve dalji od tog prototipa proeuropski orijentiranih muslimana, kulturološki i civilizacijski bliskih i prihvatljivih hrišćanskoj Europi i ostatku svijeta, kojim se već uveliko širila islamofobija.
Ti elementi skretanja u “desno”, nekarakteristični za Bošnjake kroz njihovu povijest, su se gomilali već u drugoj polovini rata, a postajali sve dominantniji u decenijama nakon njega. Posebno su se intenzivnim osjećali u Zenici, koja je tokom rata a i poslije njega, slovila u narativima “drugih” kao “mudžehedinski grad”.
Da taj narativ, “drugi”, shvataju ozbiljno, govorila je statistika dolazaka ili bolje je reći zaobilazaka Zenice u američkoj interakciji i komunikaciji sa lokalnim vlastima.
U političkom smislu, Zenica je bila bastion SDA, a ko je za SDA taj valjda nije za SAD, ili tako nekako u retorici “mladih SDA jastrebova” i njihovih starijih ideologa, a na takve retorike i trendove Ameri tradicionalno nisu tolerantni. No odlaskom SDA sa vlasti i dolaskom gradonačelnika Kasumovića, “drugi” su osjetili da se dešava otklon od ratnih i poratnih trendova, a to su očito prepoznali i američki diplomati, te je od tada njihovo ciljano prisustvo u društvu gradonačelnika, očita nenametljiva podrška tim promjenama.
Čini se kako Murphy-ev dolazak u Zenicu pred same izbore, posebno u svjetlu toga, da ekselencija kanton već mjesecima “zaobilazi”, treba shvatiti kao tiho, dobronamjerno šaputanje, da im je drago vraćanje na staze europskih vrijednosti u Zenici i da bi voljeli, da to tako ide i dalje, po mogućnosti, još i snažnije.
Sa druge strane, naš muftija zdušno vuče na terenu u drugome pravcu, ka nekim drugim horizontima i vrijednostima, okupljajući političke subjekte protiv tog istog gradonačelnika. Naš je muftija tako zauzeo širok prostor džamijskog uticaja, od akademske zajednice i Univerziteta u Zenici, pa do političke scene i izbornih dešavanja. E upravo ovo ovakvo miješanje vjere i države, nije nešto što će nas približiti svijetu, već udaljiti od njega i dati našim neprijateljima priliku da nas podvedu pod prijetnju i smetnju, kukolj zalutao u europskom zlaćanom žitu.
Ja sam više za Ameriku nego za Iran, a ne znam za šta ste vi ostali? Ne dao Bog nikome da bude Gaza pa da ga neki tamo Iran ili Turska brane.
