Ne sjećam se nikada, da je moj otac, za mene, dok sam bio dječak, bio junak. Bio sam od onih što puno čitaju i što jeste i što nije za njihovu dob, te sam uveliko zabrazdio kao dijete u svijet mašte, epskih i fantastičnih junaka, stripovskih likova i mističnih figura. Oblikovali su me pisci svojim djelima i svojim junacima. Ti imaginarni heroji, likovi između korica, kojima su se poslije pridružili i oni sa filmskog platna, žarili su mojom maštom, stvarali čovjeka u meni i svijet njegovih normi, moralnih i životnih načela.
Iako je moj otac bio čovjek sklon fizičkom obračunu u napetim susretanjima sa drugim mužjacima, kojima bih ponekada svjedočio i iako sam znao da je prije nego se “uozbiljio” pa završio akademiju za nastavnike, slovio za opasnog mangupa u svome rodnome gradu, nije se on mogao mjeriti sa tim fantastičnim književnim, strip i filmskim likovima, jer nije na kraju krajeva imao nikakvu super moć, niti kostim ili masku, nikakav tajni identitet ili misiju i ulogu u spasu svijeta, a oni jesu.
Odrastao sam tako i postao ozbiljnim čovjekom, koji će tek sa dominacijom sijedih u bradi i bez kose na glavi, uvidjeti, čudnovatu moć, super- junaka, što je ostajala decenijama nevidljiva ispod plašta običnosti jednog seoskog učitelja.
Čudnovata je ta spoznaja, slična u stvari onoj iz stripova, u kojoj najbliži članovi obitelji, prijatelji, životni suputnici, ni ne slute kako je osoba do njih maskirani junak sa naslovnih strana.
Ako ste pomislili, kako se radi o spoznaji vrijednosti njegovog prosvjetarskog rada, toga što se zalagao da djeca, koja su napustila školu ipak završe istu, opismenjavajući se dovoljno da na posljetku polože za neki zanat, niste na dobrom tragu, jer tu nije skrivena nikakva super moć, a mi ovdje govorimo o takvoj vrsti spoznaje. Ne radi se niti o konstantnoj životnoj borbi sa nedaćama, na koju bi naišli u nekom patetičnom književnom prikazu života “običnog” “malog” a “velikog” čovjeka, niti o uzvišenom moralu iskazanom u, od drugih skrivenom, trenutku kušnje, niti o požrtvovanom davanju sebe ili izlaganju opasnosti zarad spasa ili dobrobiti drugoga.
Svijest o tome, da je moj otac junak i to super junak sa tajnim moćima, što nadilaze bilo kakav oblik običnosti, počela se javljati postepeno, najprije kao klica, što izbija iz sjemenke bačene na humus, sa končastim, plitkim korijenom i bez izdanka, a onda je buknula sve do plodova slatkih i grkih, kakve donosi svaka velika životna spoznaja.
Bio je to talas promišljanja pokrenut činjenicom, da je moj otac, odmah po odlasku u penziju, kupio sebi grobno mjesto, te izbetonirao njegov okvir i postavio nišane sa uklesanim podacima za sebe i moju živu mater. Moram naglasiti, kako je mati nemalo negodovala zbog takvog, prema njenoj percepciji, a kasnije ću vidjeti, na prvu spoznaju i većine drugih, krajnje morbidnog čina.
Taj događaj me pokrenuo na razmišljanje. Pitao sam se kontinuirano, zašto bi neko sebi za života obezbijedio grob. Zašto živ, zdrav i slobodan čovjek, planira svoju smrt? Na posljetku sam upitao oca za njegove motive. Odgovor je bio jednostavan i kratak: “Nisam nikome za života pa ne bih ni u smrti, da budem kome teret il obaveza.”, ne ostavljajući mnogo prostora za egzistencijalnu dilemu ili filozofsku diskusiju, na koju sam se bio pripremao. Na kraju je još dodao, da bi rado sebi iskopao i raku, kad bi mu dozvolili, da tako pripremljena rupa zjapi i čeka.
I onda je krenulo. Jedan po jedna aspekt očevog postojanja počeo su uklapati u tu slagalici junaka života sa čitavom paletom pratećih super- moći. Osobine, koje sam često doživljavao, kao njegove mane, razotkriše se kao plašt i amblem, njegovog tajnog života. Štedljivost prestade imati obrise škrtosti i postade neophodna, neizostavna stepenica ka jasno postavljenom uzvišenom cilju, da se ne ovisi ni o kome i ne bude nikada nikome na teret. Svo susprezanje i odricanje dobiše lik žrtve koju super junak polaže pred svojim svetim zadatkom postojanja. Njegova tvrdoglava istrajnost da svaki posao obavi sam, bez majstora ili ako već mora, da tog majstora “istrpi” prvi puta, dok mu okom ne ukrade znanje i vještinu. Tako je taj moj otac, iako učitelj, zidao, malterisao, vario, lijepio keramiku i parket, razvodio struju i vodu, popravljao sam svoj auto. Sve njegove inovacije, što su nas izluđivale decenijama, u kojima je uspijevao, možda ne u estetskom, ali zasigurno u funkcionalnom smislu, iskopirati gotovo sve što mu je trebalo, odbijajući da kupuje gotov produkt, ako to baš ne mora. Tako je on sam pravio ljestve, skele, držače i nosače za sve i svašta, pa sve do toga da je sebi pravio “pomoćnike” od letvi i dasaka, kada mu je neko trebao da mu pridrži nešto, jer su potrebna dva čovjeka namjesto njega samoga.
Sve je to dobijalo svoje mjesto i novi smisao u procesu ostvarivanja neovisnosti o drugome, samodovoljnosti, čineći mog oca najdominantnijim alfom, koga sam, toga iznenada postadoh svjestan, ikada susreo u životu.
Vidljive su tu postale i druge moći, poput nesalomljivog samopouzdanja i vjere u sebe, istrajnosti i upornosti, što graniče sa ludilom, fokusiranosti i predanosti grozničavo usmjerenih na zadatak, što podsjećahu na trans u koji osoba zapada do zadovoljenja ambicije i cilja.
Posebna moć mog oca ogleda se u zadovoljstvu sobom i svojim životom, u tome da nikada nije poželio više od onoga što je sam mogao obezbijediti sa svojih deset prstiju, nikada nešto što bi trebalo drugi da odluče ili učine umjesto njega ili za njega. Sad znam da je to njegova najveća moć. zato mi i jeste bila tako dugo skrivena i nevidljiva.
Moj otac je superheroj života. Takvi su kažu nekada bili ljudi!