Palestinski narod već decenije unazad slovi za izvorište terorizma i terorističkih organizacija. Kada god su palestinski dječak ili djevojčica bacili kamen na izraelskog do zuba naoružanog vojnika, što im je bahnuo u mahalu, pa njome šenluči, ruši, divlja, hapsi, udara, pali, strijelja, ta djeca bi bila skupa sa cijelim narodom kojem pripadaju proglašena teroristima i odvedena u administrativne pritvore, registrovane ili tajne zatvore ili nestala netragom, ukoliko nisu odmah tu na cesti krvnički ubijena rafalnom paljbom.

Definicija kaže kako je terorizam “smišljena uporaba nezakonitog nasilja ili prijetnje nezakonitim nasiljem radi usađivanja straha, s namjerom prisiljavanja ili zastrašivanja vlasti ili društva kako bi se postigli ciljevi koji su općenito politički, vjerski ili ideološki”. Ne vidim ništa niti smisleno niti smišljeno u dječjem bacanju kamenjem na topovske i puščane cijevi. Ne vidim u tome niti neku prijetnju da iskren budem, izuzev one da bi takve slike mogle u imaginarnom časnom svijetu nekih neutralnih posmatrača ponukati nekoga da razmišlja o nepravdi u kojoj su djeca posljednji bastion obrane normalnog života.
Definicija kaže da je to nasilje, no taj dječji čin prije je instinktivni akt beznađa no bilo šta drugo. Slavuj kojeg ste priklještili i lomite mu krila i drobite utrobu, kljuca u očaju, no da li je to nasilje, ili prirodni odgovor ugroženog postojanja. Može li itko biti dovoljno lud pa ustvrditi kako je slavuj agresivna, nasilnička, terorizmu sklona vrsta, jer pokušava iskljucati svoj put u slobodu, jedinim alatom koji ima, svojim nesretnim kljunom, nenamjenjenim tako složenom zadatku.
Ako možemo reči da je Hamas teroristička organizacija, jer je oteo neke nedužne taoce iz reda izraelskog naroda, onda sa još više vjerodostojnosti možemo ustvrditi kako je Izrael zemlja genocidnog terora, koja decenijama otima djecu, žene i starce trpajući ih u kazamate, mučeći i iscrpljujući ih do granica izdržljivosti, s jasnom namjerom da slomi duh, kulturu, tradiciju, volju za životom, identitetom i postojanjem u okviru tog identiteta čitavog jednog naroda.
Taj genocidni teror odvija se već decenijama i kroz nasilno otimanje palestinske zemlje, uništavanje njihovih naselja i militarizirano naseljavanje izraelskih doseljenika. Činjenica, kako Jevreji hodaju naoružani na cijeloj teritoriji Izraela i okupirane palestinske teritorije, sa dozvolom za ubijanje Palestinaca u slučaju “potrebe”, kao stanovnika nižeg reda, rasistička je odlika pogroma preslikanog iz povijesti Holokausta, kao izuzetni primjerak identifikacije žrtve sa svojim nasilnikom na djelu u kojem su “Židovi” postali “nacisti”.
Činjenica da su u posljednjem pokušaju okupacije Gaze najveći procenat ubijenih činila djeca, žene i starci, novinari, članovi saniteta i bolnica, zorno dočarava namjeru provođenja “konačnog rješenja”, kao fundamentalne platforme svih genocidnih projekata.
To iživljavanje nad životom pratilo je jednako brutalno i nemilosrdno uništavanje svih aspekata kulture i temeljnih odrednica civilizacije. Raketni napadi su sistemski brisali sa mapa kulturne spomenike, vjerske objekte, urbanu infrastrukturu i bilo koji arhitektonski ili prirodni oslonac normalnosti.
Ako akt obrane vlastitog doma, ognjišta, obitelji, života, možemo imenovati terorizmom, iako je izrastao i procvjetao i plodove daje u sjeni užasnog desetljećima nesankcioniranog državnog i okupacijskog terora sa namjerom provedbe genocida, trajnog istrebljenja jednog naroda i brisanja mu tragova postojanja sa njegovog prirodnog hiljadugodišnjeg staništa, onda se trebamo suočiti sa činjenicom, da smo genocidna civilizacija, nespremna da vlastite zločine prepozna i osudi, nespremna da se odrekne prava na uništavanje slabijih sa ciljem da im se otme zemlja i resursi, pa bilo to i kroz nemilosrdni genocid poput onog nad sjevernoameričkim indijancima, abordžinima, južnoameričkim domorocima, afričkim plemenima i bezbrojnim drugim izbrisanim iz sječanja, kako bi im se preoteli njihovi životi.
Patološka konstrukcija te genocidne civilizacije najsnažnije je utemeljena u njenoj kulturi, a prije svega književnosti i filmu, kroz koje su “Gebelovski” svi ti aspekti genocida prikazani kao junačka djela pobjede napretka nad primitivizmom, kulture i civilizacije nad divljaštvom. Posljednji čin tih genocida uvijek je bio pretvaranje žrtve u monstruma, kojeg se trebalo i moralo eliminisati kako bi se povratili kozmički mir i ravnoteža, kako bi se vratila svjetlost u tminu.
Potlačeni su naučili vremenom biti potlačeni, bez stava ili sa konfuznim uvjerenjima, nesposobni da adekvatno i konstruktivno artikuliraju svoju prošlost i ulogu, iako sada naoko slobodni i neovisni, šatro ravnopravni.
Iako su žrtve mnogobrojnije, a monstrumi uglavnom isti, nema jasnog i osvještenog glasa iz te mase, koji će pozvati na pravdu i mučitelja imenovati mučiteljem, a žrtvu žrtvom. Genocidne nacije tako još uvijek vladaju svijetom, sebe promovirajući u nositelje civilizacije, kulture, prosperiteta i napretka.
Niti u 21. vijeku Irska nije slobodna, crnci u USA su još uvijek narod drugog reda, indijanci nikada nisu dobili formalno izvinjenje niti priznanje genocida nad njima izvršenog, nikada se Vatikan nije izvinio domorocima Južne Amerike zbog pogroma i kulturocida koji je nad njima počinjen, nikada Rusi nisu priznali da su okupirali i podredili čitave narode, oduzimajući im njihov suverenitet, nikada niti na kraj pameti niti jednoj od kolonijalnih sila nije bila ideja, da kompenzira pokradeno blago i resurse, ili bar da prizna svoje razbojništvo, namjesto što ga veliča, kao vrhunce svoje povijesti.
Ne treba onda čuditi kada sebe Izrael ne vidi kao genocidnu tvorevinu, niti kada Srbija smatra, da se u Bosni i Hercegovini na takvim principima nastala tvorevina, treba i može pripojiti svojoj “matici”, koja je te takve projekte podržavala i u njima učestvovala.
Svijet kakav poznajemo, sa granicama i hijerarhijama utjecaja i moći, kakvima svjedočimo, cjelokupna civilizacija, što je živimo, temeljena je na genocidima prikazanim kao velika djela. Zasigurno je samo bitno jeste li na strani pobjednika.