Danas se obilježava Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta. Datum je to na koji su savezničke snage ušle u zloglasni konclogor Aušvic, u kojem se zatekli dio tragova užasnih, nezamislivih zločina provođenih u fabrikama smrti namijenjenih “konačnom rješenju jevrejskog pitanja” u režiji nacističke vladavine.
Treba napomenuti, kako je najveći i najstrašniji logor smrti bila rijetko spominjana Treblinka, ali u kojoj su za razliku od Aušvica, pobijeni istočno europski Jevreji, pogrdno nazvanih Ostjuden, čija tragedija je ostala u sjeni Jevreja zapadne Europe, iako je broj Jevreja Poljske i Sovjetskog Saveza ubijenih u Holokaustu već do kraja 1941. kroz Operaciju Reinhardt, veći od ukupnog broja ostalih Jevreja ubijenih do kraja rata, pri čemu ubijeni Jevreji iz Poljske i SSSR čine preko 70% svih jevrejskih žrtava. Treba se zapitati da li su ti Jevreji, koji nisu imali europske kulturne korijeni i pri tome su bili manje bogati, percipirani kao manje važne žrtve, ili je njihova priča ostala u tišini čistim slučajem.
Sasvim slučajno niti Romi i njihov pogrom u WWII nisu tretirani u okviru izvornog i dominantnog značenja Holokausta, iako su statistički gledano nastradali, procentualno, gotovo jednako, kao Jevrejska zajednica. Porajmos odnosno ‘uništenje’ je termin kojim Romi označavaju genocid koji je nad njima proveden tijekom Drugoga svjetskog rata, a obilježava se 2. augusta, dakle na datum različit od dana Jevrejskog Holokausta. Procjene broja pobijenih Roma u izrazito masovnom stradanju kreću se između 500 000 i 1 500 000 poginulih.
Posebno zanimljivim se čini percepcija i komemoracija homoseksualaca žrtava Holokausta. Naime, iako je između 1933. i 1945. uhićeno oko 100 000 homoseksualaca, a oko 50 000 poslano u zatvore, od čega je nekih 15 000 poslano u konclogore, isti se ne smatraju žrtvama holokausta. Da tragedija bude još i veća, poslije WWII, ne samo da se nisu priznavala stradanja homoseksualaca u koncentracijskim logorima već su mnogi homoseksualci ponovno uhićeni i zatvoreni na temelju dokaza koje je prikupila nacistička vlast, s obzirom da je paragraf 175 koji je homoseksualnost tretirao kao krivično djelo ukinut u Njemačkoj tek 1993. a tek su 2002 godine usvojili zakon kojim su pomilovani svi homoseksualci osuđeni u nacističkoj Njemačkoj.
Uvidom u ove historijske činjenice i sa njima povezanu statistiku, biva jasnim, kako je simbolika osude Holokausta kroz selektivno priznavanje i komemoriranje njegovih žrtava, nehistorijska i naoko, moglo bi se čak posumnjati rasistička. Teško da se tolika količina propusta i zamagljivanja može desiti slučajno i bez skrivene namjere.

No napravimo još jedan korak više kroz razumijevanje historijskih fakata u kontekstu tumačenja Holokausta i njegovih žrtava.
Simbolički čin pokajanja europskih naroda i ostalih velikih nacija okupljenih oko UN-a, preuzima iza WWII inicijativu ka konkretizaciji zaštite preostale jevrejske zajednice, kroz stvaranje Jevrejske države. Tako 1947. godine, UN usvajaju Plan podjele Palestine u kojemu su uzeli Palestincima državu i omogućili Jevrejima, koji do tada nisu imali državu da naprave Izrael, a što se sprovelo unatoč protivljenju i odbijanju arapskih vođa. Ovo je bio očit primjer otkupljivanja jednog zločina nad nevinima, drugim zločinom nad jednako nevinima.
Izrael veoma brzo kreće u ratne sukobe sa arapskim zemljama u okruženju, te nakon pobjede koja je potpomognuta Zapadom u Arapsko-izraelskom ratu, zauzima većinu bivšeg teritorija Britanske Palestine, dok su upravu nad Zapadnom obalom i Pojasom Gaze preuzeli Jordan i Egipat, da bi Izrael nakon Šestodnevnog rata 1967. okupirao Zapadnu obalu i Golansku visoravan kojima od tada bespravno upravlja i naseljava ih svojim militantnim stanovništvom, potiskujući domicilne Palestince, uz očito tolerisanje i prešutnu podršku cijelog “civiliziranog” svijeta.
No nije taj “civilizirani” svijet, prije svega USA, osjećao krivnju bez razloga, već upravo stoga, što je spremno zatvarao oči u rasponu od 1937-1941, pred izvještajima o stravičnim zločinima koje nacisti čine nad prije svega jevrejskim narodom a onda i već navedenim, ali i nenavedenim rasnim ili političkim skupinama. Na kraju krajeva, nacizam je do 1941. u USA bio doživljavan sa simpatijama u kontekstu bjelačke supremacije, kao temelja njihove kulture, ali i kao brana komunističkoj prijetnji.
Koliko daleko ide taj osjećaj krivnje i spremnost da se sve učini, kako bi se ona pročistila, možda najbolje oslikava odnos svijeta prema Menahemu Beginu.
Naime, Menahem Wolfovich Begin je osoba odgovorna za teroristički napad, postavljanjem bombe u hotel Kralj David u Jerusalimu, 1946. godine, kada je ubijena 91 osoba, zbog čega ga je vlada UK označila kao vođu ekstremne terorističke organizacije. Isti taj terorista 1977. postaje premijer Izraela, dobija Nobelovu nagradu za mir 1978. godine, a 2005. biva proglašen najvećim izraelskim vođom. Nije on bio vođa Hamasa već izraelskog Irguna, pa je mogao stići od teroriste do laureata Nobela.
Šaren je čilim ljudske povijesti, a njegovo tkanje gusto provlači red istine, pa red laži, stvarajući mozaik apsurda i paradoksa, oduvijek prenoseći priče pobjednika, velikih, bogatih, moćnih i utjecajnih, ostavljajući malima da svoje tajne pripovijedaju zaboravljenim jezikom sfyria.