Gotovo svaki totalitarizam ulazi na mala vratanca, “uniđe otpozadi”, što bi mudri koronaši rekli.
Totalitarni sistemi se rađaju na marginama društvenih zbivanja, ugrožavajući najprije prava onih, koji su nam iz nekog razloga mrski ili strani, koji su svakako već targetirani kao društveni problem ili otpad, da bi se, nakon što progon i tortura nad slobodama i pravima tih “tuđih” skupina, od zabranjenog, postane tolerirana praksa, uskoro počeli spuštati i na razinu centralnih prava i sloboda čitave zajednice.
Najprije se sankcioniraju i progone oni, koji koji su strani zbog svojih mišljenja, stavova, vjerskih ili ideoloških ubjeđenja, načina života ili bilo koje i kakve individualne ili skupne prakse, koja odstupa od opšte prihvaćenog narativa, diskursa ili ne dao Bog sveukupne civilizacijske paradigme.
Progon ovih skupina, također kreće najčešće nevidljivo, kao atak na pojedinca, koji je “zglajzao”, u očima prividne ili stvarne većine, do mjere u kojoj se na njega može pokrenuti linč, odnosno staviti na njega zvono “žrtvenog jarca”.
Na primjeru tog slabog, usamljenog pojedinca, kroz čiju torturu se jasno nazire poruka svim drugim “neistomišljenicima”, otpočinje uspostava jednoumlja, društva straha, u kojem te lako može prokazati i rod najrođeniji, sustava praksi, koje ograničavaju svaki vid prava i slobode na okvir propisan od strane gospodara mišljenja, a koji je relativna i nikada konačna norma, mada sa aspekta podređenih krajnje jednostrano rigidni sustav, koji pod intervencijom vladajuće klase/kaste modificira pravila prema vlastitim potrebama i nahođenjima.
Uskoro se uspostavljaju granice i kategorije zabrana i zabranjenih tema, sadržaja i djelovanja, koje dolaze pod nadzor i praćenje, obično “samoorganiziranih” skupina, “kontrolora morala”, koji su po pravilu krajnje poremećene jedinke, sa ozbiljnim mentalnim problemima, krizama identiteta, kompleksima i nedozrelim fantazijama, a koji na pozornici “brige” za društvenu dobrobit vide iznimnu priliku za “dozvoljeno” pražnjenje vlastite patologije pod krinkom “nesebične i predane brige” za zajednicu.
Nedvojbeno je kako upravo takav scenarij gledamo posljednjih mjeseci na BiH društvenoj sceni, kroz nekoliko dramskih činova.
Prvi ozbiljan čin je predstavljao nastup reisa Kavazovića u Gradačcu, gdje je nedvosmisleno odaslana poruka, kako su nevjernici i izdajnici svi koji nisu SDA, kojima junak nije osuđeni Fadil Novalić, odnosno da se neće tolerirati drugačije mišljenje ili stav ukoliko pojedinac ili skupina sebe želi identificirati sa kolektivitetom sljedbenika Islama.
Ovaj akt nije nikako bezazleni gaf, već snažna i brutalna poruka o sustavu vrijednosti koje se očekuju od vjernika, jer Kavazović govori iz pozicije reisa, vjerskog autoriteta, pozicije koja njegovim riječima daje težinu i čini ih smjernicama, putokazima ummetu, odnosno vjerskom kolektivnom identitetu Bošnjaka, ali i tom istom kolektivitetu generalno, podvlačeći, po ko zna koji put, da nisi Bošnjak ako nisi vjernik, odnosno da nisi ništa od to dvoje ukoliko ne dijeliš vrijednosni sustav SDA.
Kroz napade na mene zbog moga komentara o Kavazoviću, jasno je odaslana poruka, kako je osoba, sa svim svojim manama i nedostatcima, jednaka funkciji koju obavlja, a da je ta funkcija jednaka samoj vjeri, te da kritika osobe, automatski predstavlja napad na sistem religijskih vrijednosti, čiji su očito jedini tumači oni objedinjeni pod imeniteljem IVZ.
Tadašnji napad na mene i pozivi na linč, sa porukama vjerskih autoriteta, koje me označavaju kao nevjernika, neprijatelja vjere i izdajnika, predstavljaju očiti primjer pozivanja na mržnju i odmazdu, ne kontra onih koji su uvrijedili vjerskog autoriteta, već svih onih koji ne misle ili ne vjeruju onako kako ti autoriteti propisuju ispravnim i kako to oni tumače.
Dakle, ako ne slušaš IVZ i ne podređuješ se njoj i njenom neprikosnovenom autoritetu, ma šta on činio i govorio i ma kako i koliko to bilo pogrešno, ti ćeš, moj dragi čitatelju biti označen kao neprijatelj vjere i nacije.
To je poruka, koju ti je poslao primjer moga progona i očitih poziva, da me se sankcioniše, da me se napadne, da me se bojkotuje, da dobijem otkaz, da me se liši slobode, da me se sputa i sveže, da me se osakati, da mi se oduzmu moji najmiliji, da me se u potpunosti izolira od zajednice i tome slično.
Taj progon je slijedio, nama čije su obitelji doživjele progone u prethodnom sistemu, dobro poznatu, klasičnu putanju, koja podrazumijeva pokušaj promicanja narativa o moralnim i drugima nedostacima “žrtve”, koji su na mom primjeru išli tragom utvrđivanja toga da sam licemjer, dvoličan, prodana duša, da sam obiteljski zlostavljač, siledžija, alkoholičar, pijanica, pa čak i narkoman.
Slijedilo je negiranje kompetencija u smislu da nisam stručan, ko mi dade diplomu, ko zna kako sam postao to što jesam, teško se onima koje ja učim i tome slično. Zatim ide dovođenje u pitanje moga mentalnog zdravlja označavanjima kroz termine specifične za mentalnu bolest. Slijede različite formulacije verbalnih prijetnji nasiljem, sankcijom, kaznom, te očita pozivanja “drugih” da nešto poduzmu po tom pitanju, odnosno da me neko napadne ili na drugi način kazni.
Ovi napadi, koji su očito bili sinhronizirani i koordinirani pod patronatom vjerskih autoriteta i SDA klike, bili su u funkciji poruke svima drugima, da se bilo kakav otklon od narativa, koji su IVZ i SDA uspostavile, neće trpjeti, te da će oni koji se drznu biti isključeni iz zajednice, targetirani i napadani, sve do uništenja.
Taj obračun sa mnom nije ispao onako uspješan, kako su se nadali, jer je moje ponašanje u takvim situacijama neuobičajeno, te samim tim za njih neočekivano, a podrazumijevalo je borbu namjesto podrazumijevanog povlačenja. No, model je pokazan, te je svakome razumnome moglo biti jasno, da se nalazimo na pragu društvene dinamike specifične za totalitarizme.
Sve ono na šta su se te vjerske i političke strukture žalile u kontekstu socijalističkog društvenog poretka, koji je sebe štitio progonom i nasilnim održavanjem jednoumlja, praktično su pretvorile u praksu vlastitog održavanja na vlasti, odnosno u hijerarhiji društvene moći. Užas je u tome, što je ono bio jednopartijski sistem od kojeg se takvo što očekuje, dok nas bošnjačke političke i vjerske vođe lažu, kako su nas odveli u pluralizam i demokraciju.
Kada otvorite “pandorinu kutiju”, nikada ne znate šta će izići i kako to kontrolirati i zaustaviti, te obično na kraju, kao u priči na dnu ostane samo nada. Tako se desilo i u ovom slučaju.
Uskoro smo mogli svjedočiti tome da se Almira Pašalića Faću hapsi i stavlja u pritvor zbog verbalnog delikta, bez ikakve pravne osnove. Član zakona na osnovu kojega ga terete za psihičko zlostavljanje odnosi se na djelovanje preko informacijskih tehnologija spram rovitih, ranjivih pojedinaca ili populacija, kao što su djeca, marginalizirane osobe, manjine, osobe sa invaliditetom i slično, te Faće u takvom djelu uopšte nema, ali je kutija otvorena, pa sad može sve.
Vidite kako se obrazac ponavlja.
Ja sam ničiji, niko me ne čuva i ne štiti, usamljeni strijelac, koji govori ono što mnogi šute. Slično je i sa Faćom. I jednom i drugom je prišiveno to da su to svoje mišljenje izražavali na “neprimjeren” način.
Treba dakle sankcionisati mene što sam na neprimjeren način označio Kavazovića, ali njega ne treba sankcionisati, jer je sve one koji ne misle kao on označio izdajnicima i nevjernicima, a što ima mnogo veću težinu, jer je on vjerski vođa, nego moje označavanje njegovog karaktera onakvim kakvim ga doživljavam, iako ja nisam nikakav autoritet po pitanju morala, te je to moje mišljenje, koje druge ne obavezuje, dok je njegovo mišljenje o tome je li neko vjernik, neprijatelj vjere, izdajnik vjere i nacije obavezujuće za sve sljedbenike kojima je on vjerski vođa.
Faćo je pak psovao, što je lažnim moralistima neprihvatljivo, pa ga eto treba spengati u zatvor, dok je Novalić po njima nevino osuđen, a kćer mu nije vlasnik milionske firme već samo, kako je on to lijepo objasnio, “imalac dokumentacije”.
Nakon Faće, sve je krenulo jednostavnije i lakše, pa ubrzo dođosmo do nastavnice, koja je stavljena na stub srama i dobila prekid ugovora pod hitno, jer je Aliju, prvog predsjednika u SDA Bošnjaka, označila da je “prodao državu”.
Opet verbalni delikt umotan u kofol nešto drugo. Kada nastavnik dovede u sumnju nedokazano vjerovanje u svetost Alije I., namah treba dobiti otkaz i doživjeti opšti progon, dok reis može dovoditi u pitanje presude najvišeg suda u državi, bez da bude smijenjen, pa eto čak i bez da itko smije pokrenuti istragu o takvom njegovom društvenom djelovanju, koje dovodi u pitanje autoritet suda i omalovažava time pravni poredak.
Reis to čini samo na osnovu svojih stranačkih sentimenata, koji su eto njemu dozvoljeni, dok je ljudski sentiment nastavnice, koja nikada neće jesti zlatnim kašikama a nadala se tom luksuzu, ne samo da je zabranjen, već podleže najgorim oblicima progona i odmazde.
Jednostavno je, jer tako zorno liči, gotovo identično, namjesto: “Za koga? Za partiju! Za koga? Za Tita!”; imamo jeftinu kopiju: “Za SDA, za Aliju, za Fodila!”.
Sjaši Murta da uzjaši Kurta!
