Svakome je manje više poznata situacija u kojoj smo puno dali i učinili za nešto što ne funkcioniše, ali zbog tog ogromnog ulaganja nismo u stanju odustati, već se uvaljujemo dalje i dublje, srljajući iz manje u veću propast.
Taj mehanizam najbolje poznaju kockari, koje kako narod kaže, nije uništilo kockanje već vađenje. Slično je i sa lošim brakom ili vezom, u koje smo uložili godine ili smo stekli određeni zajednički imetak, izrodili djecu, pa nas taj teret sprega, kao ankeri drži prikovanog u situaciji, štetnoj po nas, za koju se nadamo, da će nekim čudom izdobriti.
Tako se koprcamo u toj zamci očajničkog nadanja, između svjesnosti o potrebi da iz tog praznog hoda, besmislenog šlajdranja u mjestu, koje nam krade vrijeme i snagu, bestraga pobjegnemo i nespremnosti da pustimo i žrtvujemo do tada već potrošeno vrijeme i uložene resurse.
Da bi takvom stanju dali neki smisao i pronašli opravdanje za svoje slabosti, nedostatak inicijative, manjak fleksibilnosti i nespremnosti za preuzimanje rizika i žrtve, a što su sve adaptacijski ometači, koji umanjuju sposobnost prilagodbe i egzistencijalnog napretka, rasta i razvoja, posegnut ćemo za krajnje iracionalnim opravdanjima, fantazmama i samoobmanama.
Pozivanje na tradiciju, moral, opšte dobro, na trenutnu žrtvu vlastite današnjice zbog boljeg sutra nekih naraštaja koji dolaze, mitovi o obavezi i potrebi da se zaboravi na sebe zarad višeg cilja, imaginarne su distrakcije što samo sve dublje i dublje uvlače u propast propalog životnog projekta.
Tako nas nesposobnost da pustimo, da se pomirimo sa neuspjehom, pogrešnim odabirom, nosi sve dalje od izlaza, rješenja, spasa, sve dalje od sigurne podloge sa koje je moguće graditi uspon ka uspjehu.
Nekada se moramo odreći svega što jesmo i što smo bili, svega što smo stvorili i gradili, u šta smo ulagali, kako bi oslobođeni svega, što smo bili prije, mogli iskoračiti u novi, bolji prostor postojanja, neki “novi vrli svijet”.
Taj zaokret podrazumijeva svijest o pogrešnosti ranijih izbora, prihvatanje vlastitih slabosti i suodgovornosti za loše ishode, spremnost da se mijenjamo i da napuštamo dijelove sebe za koje smo vjerovali da nas trajno i temeljito definišu, kao ono što jesmo.
U psihologiji se taj trenutak definiše kao napuštanje self-konstrukta, te se razumijeva kao tačka potencijalnog pucanja ličnosti. To je trenutak u kojem je jasno, kako su dotadašnji obrasci, načini posmatranja, razumijevanja i tumačenja stvarnosti, interakcije sa sobom, drugima i okruženjem, nefunkcionalni u nošenju sa dugoročnim zahtjevima postojanja, a da je njihova promjena tako velika, zahtjevna i teška, da je lakše i efikasnije napustiti čitav koncept i iz temelja graditi novi.
To je kao situacija u kojoj je jeftinije, brže i produktivnije srušiti kuću i na njenom mjestu napraviti novu, nego je popravljati i adaptirati. Kao i sa kućom, često nas sentimenti blokiraju u tom poduhvatu, pa zbog sidra prošlosti, uspomena, uloženog života, ostajemo nasukani na hridi. Namjesto da se čamcem zaputimo ka potencijalnoj sigurnosti i perspektivi obale, u strahu od nepoznatog, ostajemo na brodu koji izvjesno tone, uljuljkani u osjećaj poznatosti.
Ovo je situacija u kojoj se nalazi bošnjački nacionalni korpus već decenijama.
Iako stvarnost jasno ukazuje da su odabiri bili pogrešni, mi ih se uporno držimo, nespremni da se suočimo sa istinom, sa činjenicama, sa zabludama, sa samoobmanama, kojima smo uporno pokušavali održati lažnu sliku o cilju u daljini, koji ćemo ipak u konačnici dosegnuti, iako nam on očito stalno izmiče, iako nismo već odavno niti sigurni, da li je to tamo u izmaglici uopšte naš cilj.
Ne drži se do tradicije ukoliko ona podrazumijeva primitivizam, sujevjerje, nepismenost, rigidnost, licemjerje i podanički mentalitet. Takva se tradicija odbacuje i mijenja.
Nema budućnosti nacija koja kriminalce iz vlastitih redova naziva najboljim sinovima, ili im oprašta počinjeno zlo samo stoga što su naši. Nacija koja želi budućnost stroža je prema svojim grešnicima i izrodima nego tuđim, jer od tuđih je valjda za očekivati da ruše sistem naših vrijednosti, a od naših da ga grade, ili je možda kriminal postao dio naših vrijednosti.
Nisu vođe oni, koji nose titulu predsjednika, reisa, generala, već oni koji se kao vođe ponašaju, oni koji istinski vode, koji imaju viziju, strategiju, plan, koji brinu za svoje sljedbenike, koji svojim životom svjedoče status, koji im je društvo povjerilo. Naša je obaveza prema precima i potomcima da svakog nedostojnog vođu, kao takvog prokažemo i pokušamo ukloniti.
Nije vjernik onaj, što se kao takav izjašnjava ili pokazuje, već onaj čiji i tajni i javni život, i govor i djela svjedoče ljubav prema Stvoritelju, njegovim stvorenjima i djelu, te kroz stalnu zebnju da svog Tvorca ne razočara, bdije nad svakim svojim postupkom i riječju. Za vjeru su štetniji i opasniji lažni vjernici i licemjeri, nego iskreni nevjernici, ateiste ili gnostici, stoga je važnije vjernicima ukazati na licemjere i njihov nemoral, te od njih se ograditi, nego se ograđivati od onih koji su se sami ogradili od vjere. Nije vjera nikakav garant moralnosti niti obratno, a često se vjerom prikriva svakakvo zlo i nemoral onih, koji se vjerom busaju.
Bošnjake su samo zbog imena i porijekla svi drugi vidjeli kao muslimane, a samo smo se mi međusobno nakon rata počeli dijeliti na prave i krive muslimane. Tome je posebno doprinijela IVZ i njeni službenici, kao i lažni SDA moralisti. Uz to se pojavio i narativ da nisi pravi musliman ukoliko nisi uz SDA i ako ne vjeruješ u svetost “Prvog predsjednika”. Razbijanje jedinstva Bošnjaka je dakle djelo IVZ i SDA, a ne nekih tamo izmišljenih izdajnika, koji to zlo vide i na njega ukazuju. Bošnjaci se trebaju vratiti na ranije postavke na kojima je Bošnjak i musliman bio svako ko se kao takav izjašnjava, a ne da o tome odlučuje nekakav lažni autoritet.
Vjera ne može biti važnija od nacije i države, ukoliko misliš izgraditi državu. Kome je vjera važnija od države, taj ne treba državu, njemu je svejedno gdje živi, ukoliko može slobodno ispovijedati svoju vjeru. Bošnjaci trebaju državu u kojoj će se osjećati svoji na svome, sa svojom kulturom i jezikom i država bi stoga morala biti njihov prioritet.
Budućnost jedne nacije se gradi kroz akumuliranje zdravog, produktivnog kapitala znanja i financija. Niti jedno od ovo dvoje za ovih tri decenije nije bilo u fokusu onih koji su vladali u BiH, te je očito da njih naša budućnost nije zanimala.
Oni su pravili privatne fakultete i škole, štancali lažne diplome, proizvodili lažne eksperte, uništavali štetnim dokapitalizacijama našu privredu, sistemom namještenih tendera razvijali nezdravu konkurenciju, forsirajući podobnost ispred izvrsnosti.
Obezvrijedili su nosioce znanja, stavljajući na društvenu marginu učitelje, profesore, naučnike i stvarne eksperte, jasno izražavajući kroz platne razrede i koeficijente svoj odnos prema njima i onome što oni predstavljaju. Vrijediš onoliko koliko te plate je notorna činjenica, koja zorno oslikava svako društvo.
Ne možeš drugome birati predstavnika, oduzimajući mu pravo da ga njegov izbor zastupa. Krajnje licemjerno je imati bilo kakvo opravdanje ili objašnjenje, a posebno ono koje se poziva na pravdu i pravo, kojim Bošnjaci mogu saprati ljagu bahatog degradiranja volje drugog naroda. Tako se ne stvara država. Tako se ona ruši. Ne želi drugima što ne bi želio sebi.
Dijalog se ne otvora, ne održava i ne vodi napadima, uvredama, osudama, odbacivanjima, isključivošću i forsiranjem vlastitog monologa. Ne očekuj da ćeš ostvariti konstruktivan dogovor sa Hrvatima ili Srbima, ukoliko im pristupaš kao neprijateljima, kao manje vrijednima, pripisujući im kolektivnu krivnju za genocid i udruženi zločinački poduhvat.
Nećeš nikada ispraviti vlastite greške, niti slabosti pretvoriti u snage, ukoliko vlastite promašaje i neuspjehe pravdaš djelovanjem ili samo postojanjem drugog, odbijajući da vidiš vlastite mahane i doprinos vlastitoj propasti.
Nacija, koja svoju pamet naziva izdajnicima a izdajnike herojima, pameću i moralnim vertikalama, ne može se nadati nekoj svijetloj budućnosti. Tinta učenjaka vrijedna je kao krv šehida. Vratimo se istinskim vrijednostima. Počnimo poštivati ono što sav uspješan svijet poštuje.
Aspekti zabranjenog, nedozvoljenog, koje jedno društvo ipak tolerira bruse vrijednosnu hijerarhiju tog društva preciznije od sustava zabrana. Ta tolerancija nedozvoljenog dodatno nosi vrijednosnu poruku kroz selektivnost toleriranja spram izuzetih pojedinaca, odnosno onih kojima je dozvoljeno i ono zabranjeno.
Taj sustav svojim selektivnim pravilima definiše kriterije pravednosti, ukazujući na paralelni model društvene organizacije i dinamike.
Činjenica je da se tri decenije nenormalno prikazuje normalnim, kako bi ovi izuzeci imali opravdanje u društvenoj zbilji, pa tako su prihvatljivim i normalnim postali falsifikati, lažna predstavljanja, lažne biografije, krađe, mito, korupcija, pa čak i ubistva, ukoliko ih počine “odabrani”.
Naš vrijednosni sustav je dakle sistemski uništio onaj ko je držao vlast ove tri decenije, tako da je taj izvor zla kriv i za sve pogrešnosti onih drugih izvan sebe.
SDA je na vlasti tri decenije te je glavni krivac sa sav nemoral ovog društva, uključujući i nemoral na koji nam ukazuju u drugim strankama, jer su oni, ta SDA, stvorili preduvjete za sav društveni kriminal, korupciju, lažne diplome, namještene tendere, radna mjesta i funkcije preko štele, podobnost ispred sposobnosti.
Na osnovu njihovih Osmica, Sebija, Sarajlića, Novalića i beskrajnog niza drugih moralnih i vrijednosnih sunovrata, po modelu, u već unaprijed utvrđenim okvirima i principima, nastajali su svi drugi odroni unutar drugih stranaka, koje su s njima ušle u koaliciju ili slučajno bez njih formirale vlast, preuzimajući sistem idealan za lopovluke, a koji su oni stvorili za sebe i prema svojim potrebama.
Da bi imali budućnost Bošnjaci trebaju odbaciti SDA i njene tekovine i ciljeve.
Konačan nestanak SDA može pokrenuti promjenu sistema, jer će svi postati svjesni da su zamjenjivi, ako eto “nezamjenjiva” SDA može zbog pogrešnog djelovanja nestati.
Možemo, naravno i nastaviti dalje kao i do sada, uporno se nadajući da će u nekom čarobnom trenutku, aparat morati početi davati, jer smo već toliko uložili lupajući po tipkama za “malu” i “veliku”, da je red da i nama kašika padne u med.
Nekada je spas u strpljenju i čekanju, ali mnogo češće je to izvor svekolike propasti.
