Čitam već danima kako mediji razvlače i razapinju ambasadora Harisa Hrleta, koji vodi našu ambasadu u Indiji. Povod su teškoće pri dobijanju termina za vize, a Hrle upozorava da ambasada čeka podatke o popunjenosti kvota za strane radnike. Riječ je o predstavništvu koje pokriva ogromnu populaciju Indije, Nepala, Bangladeša i Šri Lanke. Među njima su zemlje iz kojih dolaze najbrojnije skupine stranih radnika prema zahtjevima iz Bosne i Hercegovine. Zahtjevi za vizama rastu, a ambasada je kadrovski i logistički nedovoljno opremljena da odgovori tolikom pritisku.[1][2][3]
Prema onome što mi je poznato, Hrle je u više navrata molio nadležne institucije i političke predstavnike da se ti problemi riješe ili barem ublaže. Tražio je ljude, tehničku podršku i uvjete za efikasniji rad. Sluha je bilo premalo. Danas se posljedice takvog odnosa prelamaju preko njega, dok se u javnosti znatno manje govori o tome ko je trebao osigurati da ambasada može pratiti potrebe naše privrede.
Pišem jer Hrleta poznajem kroz ličnu i profesionalnu komunikaciju. Poznajem njegovu spremnost da sasluša, podijeli znanje i posveti vrijeme čovjeku koji mu se obrati. Zbog tog iskustva osjećam obavezu da javno istupim. O vlastitoj intelektualnoj čestitosti morao bih se ozbiljno zapitati kada bih prešutio ono što znam o čovjeku čijoj sam susretljivosti i profesionalnoj vrijednosti imao priliku svjedočiti u više navrata u krajnje različitim životnim i profesionalnim okolnostima.
Kao nekome ko se bavi društvenom i političkom analizom, Hrle mi je bio dragocjen, a u pojedinim pitanjima i nezamjenjiv sagovornik. Posebno kada je trebalo razumjeti historijske okolnosti ratnih i poratnih događanja u Bosni i Hercegovini. Susretali smo se u prostoru pitanja koja zahtijevaju znanje, pamćenje i sposobnost povezivanja činjenica. Njegovo iskustvo svjedoka događanja, udruženo s diplomatskim razumijevanjem njihovih posljedica i pozadinskih mehanizama, pomagalo mi je da dođem do potpunije slike.
Znao je osvijetliti okolnosti koje se iz javnih izjava i službenih saopćenja teško mogu razabrati. Razumio je kako se oblikuju međunarodni odnosi, kako interesi velikih država ulaze u naše lokalne sukobe i kako odluke donesene daleko od Bosne određuju živote ljudi u njoj. U njegovim tumačenjima prepoznavao sam sposobnost da razazna tihe i nevidljive mehanizme događaja, dok su u javnosti često bile vidljive tek njihove posljedice.
Za mene je vrijednost takve komunikacije bila nadasve u tome što je ostavljala prostor za vlastito promišljanje. Mogao sam postaviti pitanje, iznijeti dilemu, provjeriti svoje razumijevanje. Hrle je bio uvijek i više nego susretljiv sugovornik. Njegovo znanje bilo mi je dostupno bez potrebe da se preda mnom dokazuje autoritetom funkcije. Tu sam upoznavao i diplomatu i čovjeka: obrazovanog, strpljivog i dovoljno sigurnog u sebe da može ozbiljno razgovarati.
O tome govori i svjedočanstvo Jovana Divjaka u Oslobođenju koji je o tadašnjem ambasadoru u austriji Harisu Hrletu govorio kao o „ljudini bez premca“. U tom svjedočanstvu prepoznao sam odnos prema ljudima na koji sam i sam svjedočio u komunikaciji s njim.[4]
Takvu gromadu od čovjeka prepoznajem u Hrletovoj spremnosti da bude koristan i državi i običnom čovjeku. Njegove decenije diplomatskog rada, od Austrije i Saudijske Arabije do Sjedinjenih Američkih Država i Indije, daju težinu tom iskustvu. Meni je, međutim, najvažnije kako se to znanje prenosi u konkretan odnos prema drugome. Upravo tu njegov profesionalni ugled dobija i svoju ljudsku potvrdu.[5]
U sadašnjem sporu Hrle traži podatke o popunjenosti kvota i insistira na državnim procedurama. Godišnju kvotu i teritorijalnu raspodjelu utvrđuje Vijeće ministara BiH. Entitetska saglasnost sama ne mijenja državni limit. Očekujem da ambasada radi pravovremeno i odgovorno; jednako očekujem da joj nadležni dostave potrebne podatke i osiguraju kapacitete. Poštivanje zakona mora ostati zajednička obaveza svih institucija uključenih u taj posao.[3][6]
Smatram ambasadora Hrleta jednim od najboljih ljudi naše diplomatije i osjećam obavezu da to kažem upravo sada, kada je pod pritiskom. Na osnovu onoga sa čime sam se susretao kroz našu komunikaciju, vjerujem u njegovu odanost Bosni i Hercegovini i njegovu ljudsku veličinu. Država je sigurno uvijek mogla i može, treba i mora računati na Hrleta kao jednog od svojih najvrjednijih sinova. Međutim, država koja računa na takvog čovjeka dužna je osigurati da njegova požrtvovanost ima institucionalnu podršku.
To mu dugujemo i zbog svega što je uradio i zbog posla koji od njega još očekujemo.Izvori [1] FENA, saopćenje Ambasade BiH, 19. 11. 2024. · [2] Agencija za rad i zapošljavanje BiH, podaci za 2025. · [3] Klix.ba, izjava Harisa Hrleta, 6. 11. 2026. · [4] Vildana Selimbegović, Oslobođenje, 10. 7. 2023. · [5] IGES, biografija Harisa Hrlea. · [6] Zakon o strancima BiH, član 64.