Piše: Redakcija
Povod za ovaj komentar je objava na fb profilu profesora dr. Dženana Skelića, psihologa:
“Ako bi o mentalnom zdravlju neke nacije zaključivali prema ponašanju i govoru njenog lidera, onda bi se trebali itekako zabrinuti za stanje američke nacije. Kada ludak vlada Sjevernom Korejom onda može postojati i nada da je nacija zdrava ispod represije, ali kada državom demokratski ovlada i opstaje ludak, tada takve nade nema.“
Može li ponašanje političkog lidera otkriti mentalno stanje cijele nacije? Ovo pitanje sve češće postavljaju psiholozi i društveni analitičari širom svijeta, posebno u kontekstu demokratija u kojima su kontroverzne ličnosti izabrane voljom većine.
Dok autoritarni režimi poput Sjeverne Koreje nameću lidere silom, pa postoji nada da narod trpi pod represijom, situacija u demokratskim državama izaziva dublje društvene i psihološke brige. Kada lider s očitim devijacijama ponašanja, govora ili vrijednosti opstaje kroz više izbornih ciklusa, postavlja se pitanje šta to govori o kolektivnoj svijesti i emocionalnim potrebama biračkog tijela.
„Lider često ne odražava ono što je politički racionalno, već ono što je emocionalno dominantno u narodu – strah, bijes, frustraciju ili osjećaj ugroženosti,“ kaže klinički psiholog dr. Amira H. .
„To ne znači da su ljudi ‘ludi’, već da politički izbori nerijetko proizlaze iz dubinskih psiholoških mehanizama preživljavanja, traume i identitetske nesigurnosti.“
Istraživanja iz političke psihologije podržavaju ovu tezu: građani u kriznim periodima češće biraju vođe koji izražavaju snažne emocije, obećavaju brza rješenja i koriste podjele kao politički alat. Upravo takvi lideri mogu opstati i u demokratskim sistemima – ako umiju emocionalno da se povežu sa masama.
„Ne možemo govoriti o mentalnoj bolesti jednog naroda. To je pojednostavljenje. Ali možemo govoriti o kolektivnim obrascima reagovanja – o niskoj toleranciji na neizvjesnost, potrebi za autoritetom, sklonosti teorijama zavjere,“ dodaje psihologinja i specijalistkinja za masovne medije dr. Ivana B.
Međutim, upotreba izraza poput „ludak na vlasti“ u političkom diskursu problematizuje se među stručnjacima.
„Takav jezik stigmatizuje osobe s mentalnim poremećajima, i skreće pažnju s ključnih društvenih faktora. Nije svako neodgovorno ili narcisoidno ponašanje dokaz psihopatologije – često je riječ o političkoj strategiji,“ upozorava dr. Amira H.