(„Sjaj i bijeda tranzicije“, kratke priče, Fabrika knjiga Beograd, 2023.)
Piše: Merima Mašić Gazić
„Sjaj i bijeda tranzicije“ nesvakidašnja je zbirka sastavljena od dvanaest kratkih priča različite dužine i tematike, objavljena u izdanju renomirane Fabrike knjiga u Beogradu. Sedmi je naslov iz osmoknjižnog opusa autora Almira Alića.

Almir Alić je talentirani književnik koji pripada periodu društvene tranzicije o kojoj neprestano piše, prenoseći duboke emocije i refleksije o ratnim i postratnim događajima koji su oblikovali živote običnih ljudi. Njegova književnost donosi jasne slike marginaliziranih individua unutar društava nekadašnje Jugoslavije. Alić nije ‚usputni književnik‘, on je književnik psiholog i sociolog koji hirurški secira društvo i poigrava se jezikom izmjenjujući njegove funkcionalne stilove.
Alićeva bibliografija uključuje romane: „Soliter Titanic“ (2006.), „Boa u kokošinjcu“ (2009.), „Volim crtati velika crvena srca“ (2014.), „Godina pacova“ (2018.), „Proždiranje“ (2022.) i „Misterij Genoma“ (2023.) , te zbirke kratkih priča: „Piccolo Mondo“ (2009.) i „Sjaj i bijeda tranzicije“ (2023.).
Prvo što bi se čitatelj zapitao jeste – šta ova zbirka novo donosi? Ono što je zajedničko svim pričama je prepoznatljiv kontekst – tranzicijski period, koji u novonastalim i nestabilnim državama dolazi nakon pada komunističkih režima, često ispunjen složenim društvenim izazovima i konfliktima. Zbirka ove periode istražuje, bavi se pitanjima identiteta, gubitka dostojantva i borbe za moć, ekonomske nejednakosti te promjenama u političkom i društvenom sistemu. U njegovom okviru Sjaj je rezervisan za ratne profitere, snalažljive gazde i one koji prije konkflikta nisu imali priliku isplivati u društvu, a bijeda za radnike, nastavnike, studente, penzionere i, za sve nas – čitajuću publiku.
U ovom kontekstu prepoznajemo svoje komšije, radne kolege i lica s televizije, prepoznajemo i dio svoga životnog iskustva. I baš ta lagana mogućnost identifikacije čini nam ovu knjigu toliko bliskom da nam puše za vratom i servira istinu nad kojom možemo žaliti ili kojoj se možemo smijati. Priče su primjenljive na sva tranzicijska društva, to su priče koje je ispisao stvarni život u svim zemljama regije.
U fokusu zbirke je srednja klasa, ili bolje rečeno, bivša srednja klasa koja se u tranzicijskim društvima bori za dah kao riba na suhom. Tu srednja klasa propada pod balastom prošlosti, postajući nusprodukt izazova koje donosi period nakon ratnih sukoba. Nekada simbol stabilnosti i prosperiteta, srednja klasa sada se suočava s nedaćama koje proizlaze iz naslijeđa prošlosti. Opterećena ekonomskim poteškoćama, političkom nestabilnošću i socijalnim nejednakostima, srednja klasa tone u očaj u postkonfliktnoj eri. Njihove nade za boljom budućnošću postaju sve tanje, dok se svijet oko njih čini sve nesigurnijim.
Tako Alić analizira npr. fenomen komšiluka u priči „Naknadna pamet“, ograničenja i sputavanje slobodnog duha i ambicija mladih ljudi u priči „Zaboravi Rim, Rukija“, analizira nakaradnu i grotesknu političku zbilju Srbije kroz priču „Raskršće“ koja govori o različitim vizurama stvarnosti u policijskog istrazi nakon incidenta na protestima; u prvoj priči zbirke pod nazivom „Minimum zajedničkih interesa“analizira potragu za bosanskim identitetom i bračne – kulturološki uvjetovane izazove Bosanca u braku sa Slovenkom ispričane iz vizure njihove djevojčice, dok u posljednjoj priči „Pozadinski manevar“ pratimo crtice iz Mišelovog marginalnog života u New Yorku, u svijetu čulnosti i homofobne diskriminacije.
Analizira i propast jugonostalgičnog nositelja partizanske spomenice iz 41. koji se ne može pomiriti sa degradacijom moralnih vrijednosti od strane korumpiranih političkih elita, kroz elemente komedije situacije u priči„Memorijalizacija zaborava“. Zanimljivo, u ovoj je priči publika podijeljena kao i u našem društvu, to je „gomila koja reagira na spektakl“, gdje svako želi svoju (ne)zasluženu slobodu i tako je relativizira. Njen je glavni junak Faruk Jahić Učo, dio mase koja nestaje:
„Tranzicija je s apetitom proždirala svoju djecu, a nekadašnje je borce služila za desert. I nisu poniženja redovi za podizanje bijedne penzije, čekaonice ambulanti sa neljubaznim osobljem, nervozni sugrađani i korumpirano političko vođstvo (…) Poniženje je kad ostaneš sam, a čitav si život ulagao u društvo, koje poput mitskog Uroborosa proždire samo sebe.“
Autor na sjajan način analizira i rogobatnu strukturu države i njen kompleksan i retrogradni aparat gdje o sudbini muzeja kao hrama kulture presuđuju karikaturalno predstavljeni ministri u priči „Zmije u zemaljskom muzeju“. Direktor muzeja samo je usamljeni pojedinac – sam protiv svih, “mali miš pasiviziran pred primitivnom demonstracijom moći, doveden da ljubi ruku i traži milost od ljudi ogrezlih u samoljublju”, doveden pred zid rezignacije i stoga u posljednoj rečenici kaže: “Trebalo je zapaliti zgradu muzeja i riješiti sve problem ovog svijeta”.
Posebno se ističe priča „Fenomenologija zvuka“u kojoj Alić majstorski portretira kompleksnost ljudskog uma i emocionalne posttraumatske borbe. Kroz lik „bosanskog stranca“ u Švedskoj, autor istražuje duboke psihološke slojeve koji leže ispod površine bliske povijesti i identiteta. Posttraumatski sindrom prikazan je s empatijom i suptilnošću, prikazujući bolne unutrašnje borbe lika dok se suočava sa svojim demonima: “Zbog toga, doktore, često osjećam brojne fobije, ako za strah još ima mjesta pod ovom mojoj tankom opnom od kože”. Lik švedskog psihologa djeluje kao suptilan kontrapunkt “bosanskom strancu”, pružajući priči dodatnu dimenziju sukoba kultura i svjetonazora, a kroz njihov dijalog, autor istražuje širu temu međuljudskih odnosa, empatije i (ne)razumijevanja. Nakon što psiholog otkrije teško breme preživljenog streljanja, genocida u Srebrenici, spoznaja istine osvjetljava dubinu ljudske patnje i preživljavanja, stvarajući emotivni zamah koji potresa čitateljev osjećaj za pravdu i suosjećanje.
Alićeva priča ne samo da pruža uvid u individualnu traumu, već i širi horizont, postavljajući pitanja o društvenoj odgovornosti, kolektivnoj memoriji i procesu iscjeljivanja. Kroz izvanredan dijalog i karakterizaciju, autor stvara duboko dirljivu priču koja će ostati urezana u vaše misli i srca.
„Posebno mi se dopada osjećaj za poredak tako karakterističan za stanovnike ove zemlje. Šveđani svoju osobnost ne pokušavaju sakriti iza potpuno nepotrebnih obrazaca poželjnog društvenog ponašanja, kakav je slučaj u mojoj zemlji. Ovdašnji ljudi su otvoreni, druželjubivi, pomalo otkačeni i simpatični, dok prostore s kojih sam potekao nastanjuju prave psihopate maskirane u kostime visokomoralnih porodičnih ljudi. Siguran sam da bi moja klinička slika bila mnogo gora da nisam život nastavio u Švedskoj“, kaže naš stranac u svome bolu.
U priči “Taoci trena” ocrtava slojevitost ljudskih sudbina u kontekstu suživota kroz portretiranje komšije, nestabilnog demobilisanog borca koji simbolično “laje na zvijezde” u tišini periferije grada. Autor duboko prodire u unutarnji kaos lika koji je ostao zarobljen u vrtlogu rata. Priča je alegorija psihičke disfunkcije i izolacije koju mnogi bivši borci proživljavaju, dok društvo okreće glavu, potiskujući traumu. S druge strane, Alić suptilno prikazuje distanciranost susjeda povratnika “pobjegulje”, koji osjeća nelagodu i odbačenost od društva čime otvara i istražuje teme pripadanja i isključenosti, postavljajući pitanja o moralnoj odgovornosti i kolektivnoj solidarnosti. Njegovo gašenje svjetla kao simbol neprihvatanja odražava duboku podijeljenost i nesposobnost društva da gradi bolju budućnost. Na kraju priče Alić poentira: “Rađamo se jednaki, odrastamo u veoma sličnim kulturološkim okvirima, onda, u nekom iščašenom momentu istorije, izrastemo u antagonizovane pripadnike ratobornih plemena.”
U priči o trijumfu srca nad materijalizimom “Buridanov magarac” upoznajemo Faruka i njegovog daidžu Asima. Daidža je old school lik, nositelj porodične tradicije, penzionisani ekonomista kojeg ne dotiče divlji kapitalizam i izazovi novog vremena. Faruk, s druge strane, duboko je zarobljen u izrabljivačku mrežu kapitalizma stranih ulagača koji čovjeku uzimaju dušu, koji ga iskoriste i ispljunu kao nesažvakan zalogaj viška. Dok je daidžin duh potvrda o neuništivnosti energije o kojoj saznajemo i kroz Farukova sjećanja iz djetinjstva, Faruk se guši u prebrzom životu u kome nikome nije dovoljno dobar, zaglavljen između stvarnosti i snova koji se nikada neće ostvariti.
“Duhovi o kojima je govorio daidža Asim prije četrdeset godina bile su naše elementarne ljudskosti, izgubljene u mašini stvorenoj od vlada i korporacija, projekata i konzumerističkih društava, koja se hrane tijelima isluženih podanika.”
U priči “Ulaz u Exit” portretira tri prijateljice različitog backgrouda koje iz Sarajeva idu na muzički festival Exit u Novom Sadu. Alić koristi tri različite ženske perspektive i putovanje kao središnji motiv i uvodi nas u kovitlac predrasuda, ali istine koju niko ne želi čuti. Na početku istražuje različite ideološke pozadine, predstavljene kroz očeve djevojaka (jedan pripadnik Armije BiH, a drugi komunista), a na kraju priče autor suptilno otkriva duboke podjele koje još uvijek oblikuju društva bivše nam države. Nakon što taksisa naivno razotkrije ratno iskustvo i predrasude, čitatelj uviđa konfrontaciju između prošlosti i sadašnjosti, kao i sučeljavanje s dubokim ranama društva.
U priči „Ibrica i Marica“ pod dubokim emotivnim slojem, autor nas podsjeća koliko je teško postratno nasljeđe kroz putovanje glavnog lika Adnana Gracića koji nosi teret prošlosti i traži odgovore na pitanja koja ga progone. Putovanje iz Sarajeva do Zagreba pa do New Yorka, kako bi preuzeo tijelo svog brata, simbolički predstavlja njegovo unutarnje putovanje ka prihvatanju prošlosti i suočavanju. Put je ispunjen emotivnom težinom, počevši od rastanka s majkom u suzama pa do njegovog prvog leta koji je i kazna i obaveza, prepunog maglovitog sjećanja i sna u kojem se strahovi i traume stapaju u zlokoban ples.
Na ovu tranzicijsku degradaciju srednje klase Alić je bacio i malo sjaja, a to je zdrav i inteligentan humor, nesputana ironija kao osvježenje na našoj književnoj sceni. Stoga čitatelji njegove likove neće doživjeti tragično, već vedre i sebi bliske. Almir Alić napisao je duhovite priče koje skiciraju društvo i tako nas pokreću. Jezik priča ističe se raskošnom slikovitošću i autorovim poigravanjem sa različitim funkcionalnim stilovima. Kroz svaku rečenicu i dijaloge autor uspijeva prenijeti kompleksnost likova, naglašavajući njihovu unutarnju borbu i snagu da opstanu u surovim društvima tranzicije.
Na kraju dana, knjiga priča “Sjaj i bijeda tranzicije” predstavlja sjajan presjek naše stvarnosti i zato uvu izvanrednu zbirku preporučujem svima koji još uvijek razmišljaju i koji još uvijek vjeruju da umjetnost riječi može učiniti naše živote vrijednim. Uz ovu zbirku gratis ćete dobiti i kvalitetno vrijeme za sebe, koje nam poslovično nedostaje.
Almir Alić je uspio u izazovu na kojem se testira istinski književni talenat – sa malo riječi oslikavati bogatu kulturnu baštinu i duboko ukorijenjene obrasce ponašanja, uzburkane emocije i njihove svezane ruke u pokušaju popravka društvene stvarnosti. Društvena se tranzicija, čiji smo neodvojivi dio, ne ispunjava “u kvalitativnoj promjeni jednog Sistema, nego u potpunoj objektivizaciji ljudskog bića čije moralne vrijednosti nijemo kapituliraju pred argumentima surovog kapitalizma.”
Topla preporuka za čitanje.