Ne znam dragi čitaoče koliko imaš informacija o tome kroz šta prolazi profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, Dinko Gruhonjić.
Elem, profesor Gruhonić je, čini mi se prošle godine, kazao nešto što se nije svidjelo srbijanskim patriotama, što je kao posljedicu imalo blokiranje pomenutog fakulteta sa zahtjevom da se profesor kazni, gubitkom posla jer kvari omladinu.
To su onomad napakovali i Sokratu.
Šta će se desiti sa Gruhonjićem teško je reći jer protiv njega je vlast, a sa vlastima u Srbiji nema zajebancije.
Naravno, navijamo za njega.
Neki dan su uposlenici Filozofskog fakulteta u Sarajevu potpisalo pismo podrške profesoru Gruhonjiću, što je za svaku pohvalu. U pismo je pisalo
“Mi, dolje potpisani nastavnici i nastavnice, saradnici i saradnice Filozofskog fakulteta u Sarajevu, izražavamo punu podršku kolegicama i kolegama sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu koji su stali uz svog kolegu, dr. Dinka Gruhonjića, i podržali očuvanje akademskog integriteta i autonomije.
I sami smo svjedočili i svjedočimo različitim oblicima pritiska na institucije humanističkih i društvenih nauka, i stalno upozoravamo na opasne krajnje posljedice nasrtaja na institucije koje, po svojoj prirodi, njeguju i formiraju ono što je u društvu plemenito i progresivno.
Blokada Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, pozicija u kojoj se naše kolegice i kolege nalaze, prisiljeni moliti vlasti da reagiraju kako bi zaštitili njihova prava na rad i obrazovanje, opasan je mogući uvod u potpuno raspadanje sistema vrijednosti jednog društva. Svjesni smo da se to vrlo lako može proširiti i dalje i usmjeriti širu zajednicu ka apsolutističkim postupcima i razmišljanjima, što nas vodi prema društvu u kojem će stoljećima građena svijest o kulturi, identitetima, o nauci, biti uništena.
U nadi da će ova teška situacija u konačnici dati istinski preporod i ozdravljenje društva, pozdravljamo vas, drage kolegice i kolege, i uz vas smo!”
Kao što rekoh podrška je vaoma važna, ali…
Elem, u posljednjih nekoliko mjeseci u Sarajevu su medijski linč prošla dva profesore zaposlenih na tom Univerzitetu, profesorica Sabina Silajdžić i profesor Franjo Šarčević.
I profesorica Silajdžić i profesor Sarčević su se drznuli da kažu nešto što se nije svidjelo Bošnjačkim patriotama. Pošto im se nije svidjelo njihovo lupetanje, patriote su u slučaju profesorice Silajdžić tražili psihijatrijsko vještačenje i otpuštanje sa posla, dok su kod profesora Šarčevića samo tražili otpuštanje sa posla.
Kao što vidimo imamo istu situaciju kao kod profesora Gruhonjića, sukob sa dominantnim i politički korektnim narativom i mogućnost gubitka posla.
Oba slučaja je pratio akademski muk, toliki muk, da je izazivalo mučninu kod pristojnog čovjeka.
U Banjaluci muk akademske zajednice je toliki, da čovjek pomisli da su mutavi. Profesori, docent, asistenti podsjećaju na ona tri majmuna, što ne vide, ne čuju i ne govore.
Zašto vam sve ovo pišem?
Zato što je lako podržati nekoga tko je u drugoj državi i tko govori ono što je blisko vrijednostima koje dominiraju u našem društvu. Takva podrška ni na koji način nije subverzivna za društvo ili opasna za pojedinca.
To je čisti zicer.
Problem je kada se treba podržati princip slobode govora kao princip, bez obzira da li nam se sviđa ili ne što neko govori, a pogotovo kada su te izgovorene riječi u sukobu sa dominantnim narativom sredine u kojoj živite i radite.
Tada je opasnost za pojedinca mnogo veća, ali tada je jasno da li iza potpisa stoji intelektualac ili dobro uhljebljena pizda od čovjeka.
Fino je to onomad sročio francuski prosvjetitelj Volter “Ne slažem se sa tim što govoriš, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da to slobodno kažeš.”
