Trideset i pet godina je prošlo, a Srebrenica i dalje šuti. Šuti i vrišti u isto vrijeme. U toj tišini mezarja i majčinskih suza, u hodu kolona koje se svake godine vraćaju na isti put bola, žive oni koji su preživjeli — ne kao pobjednici, već kao svjedoci. Njihov život od jula 1995. pa do danas postao je borba za istinu, pravdu i pamćenje.
Za nas, koji smo preživjeli, svaka godišnjica nije samo sjećanje, nego i novo proživljavanje. Gledamo u oči mrtvih, jer ih nosimo u sebi. Sjećamo se bratâ koje su nam uzeli, očeva koje nismo uspjeli zagrliti posljednji put, sinova koje su odveli da se nikada ne vrate. Nosimo krivicu što smo živi, jer mnogi koji su vrijedili više — nisu.
Srebrenica nije samo mjesto genocida. To je mjesto gdje su se urušile iluzije o čovječnosti. Gdje su svjetske sile nijemo posmatrale zločin u srcu Evrope, a majke upijale posljednje riječi svojih sinova dok su im uniformisani ubice obećavali sigurnost.
Danas, 35 godina poslije, mi preživjeli postajemo sve tiši. Umorni smo. Od poricanja, od zaborava, od političkih govora koji umanjuju našu bol. Umorni smo od čekanja pravde, koja dolazi sporo, i često samo djelimično. Umorni smo od toga da moramo dokazivati da smo bili ljudi, da nismo zaboravljivi broj u statistici rata.
Ali nećemo stati. Naše rane su postale naš identitet, naš otpor. Mi živimo da bismo pamtili — za one koji ne mogu. Djeci pričamo istinu, ne iz mržnje, već iz nade. Nade da se nikada više i nikome ne dogodi Srebrenica.
U svakoj bijeloj nišani ispisana je sudbina čovječanstva — gdje mržnja ubija, a svijet okreće glavu. I zato, dok koračamo prema mezarju, ne nosimo samo bol, već i zavjet. Da ćemo pamtiti. Da ćemo govoriti. Da nećemo šutjeti.
Srebrenica nije prošlost. Ona je naša rana i naše ogledalo. A mi preživjeli — mi smo svjetionici tame, da se svijet ne izgubi ponovo.
A.K.