Piše: A. Krivokapa – Analiza
Gaza, juni 2025. – Dok svijet raspravlja o političkim strategijama, oružanim sukobima i diplomatskim linijama, više od dva miliona ljudi u Pojasu Gaze svakodnevno preživljava u uslovima koji ne nalikuju ničemu osim — zatvoru. Ali ovaj zatvor nije izgrađen zbog krivice njegovih stanovnika. Gaza je zatvor jer je napuštena – od pravde, od morala, od svijeta.
Tišina međunarodne zajednice glasnija od eksplozija
Od 2007. godine Gaza je pod potpunom blokadom. U tom vremenu, generacije su rođene, odrasle i ostale zatočene bez izbora, nade, ili prava na normalan život. Više od 90% stanovnika zavisi od pomoći. Voda je zagađena, struja dolazi svega nekoliko sati dnevno, a zračni napadi ostavljaju za sobom ruševine umjesto domova.
Svijet sve to vidi. Ali rijetko reaguje.
„Gaza je napuštena od svih: od onih koji su je okružili zidovima i od onih koji te zidove nijemo posmatraju“, kaže jedan volonter UN-a u izvještaju iz Rafa.
Nepravda kao svakodnevica
Djeca Gaze ne sanjaju budućnost – ona sanjaju sigurnost. Umjesto škole, često trče u skloništa. Umjesto igračaka, sakupljaju komade ruševina. Umjesto lijekova, dobijaju čekanje. Humanitarne agencije upozoravaju da ovakav život vodi ka trajnoj traumi cijelog društva.
U jednom od najpotresnijih izvještaja UNICEF-a, navodi se da 4 od 5 djece u Gazi ima ozbiljne simptome posttraumatskog stresa. Psiholozi upozoravaju da je generacija koja odrasta bez sigurnosti, slobode i ljubavi – generacija u kojoj umire budućnost.
Politički instrument, a ne ljudsko društvo
Gaza je postala instrument međunarodnih igara moći. Za jedne je „sigurnosni rizik“, za druge „tragična kolateralna šteta“, za treće – „dokaz neuspjeha politike“. No, rijetko ko Gazu vidi kao ono što ona jeste: zajednica ljudi koji žele živjeti, školovati se, voljeti, raditi i disati slobodno.
Zatvor nije zatvor zato što neko nosi oznaku krivca. Gaza nije osuđena zato što je zgriješila – već zato što je svijet odlučio da šuti. Niti su njeni stanovnici svi borci, niti su svi teroristi – već većinom ljudi koji žive pod najtežom kolektivnom kaznom 21. stoljeća.
Svjedočimo ili saučestvujemo
Međunarodni pravni principi, konvencije, rezolucije – sve to postoji na papiru. No bez političke volje, pravda je samo prazna riječ. Gaza danas nije zatvor jer mora biti, već zato što je dozvoljeno da bude. I što je svijet, svjesno ili ne, pristao da zatvori oči.
A kad zatvorite oči pred patnjom, ne oslobađate sebe krivnje – već zapečaćujete tuđi bol.
Gaza – tišina Arapa i odgovornost propuštene solidarnosti
Gaza je danas simbol ljudske patnje, izolacije i nepravde, ali i ogledalo jednog mnogo dubljeg problema: izostanka arapske solidarnosti. Dok se izraelske bombe sručuju na domove, škole i bolnice, i dok milioni stanovnika Gaze preživljavaju pod opsadom, arapske države uglavnom šute. Ta šutnja nije neutralna – ona je saučesništvo.
Egipat, zemlja koja jedina graniči s Gazom, godinama drži zatvoren granični prijelaz Rafah. Umjesto da bude izlaz za ranjene, bolesne i prognane, Rafah je često bio politički alat i sigurnosna barijera. Egipatske vlasti uništavale su tunele za snabdijevanje, ograničavale ulazak pomoći, i tretirale Gazu kao prijetnju, a ne kao dio naroda s kojim dijele jezik, vjeru i historiju.
Zemlje Zaljeva, predvođene Saudijskom Arabijom i Emiratima, deklarativno podržavaju Palestince, ali su u stvarnosti potpisale ugovore o saradnji s Izraelom – trgovinske, vojne, tehnološke. Humanitarna pomoć je simbolična, politički pritisak – nepostojeći. Arapska Liga, umjesto zajedničkog glasa otpora, postala je forum za bezopasne rezolucije koje niko ne primjenjuje.
Nijedna od arapskih država nije direktno bombardovala Gazu. Ali njihova tišina, pasivnost i pragmatične političke kalkulacije predstavljaju drugi oblik napuštanja. U trenucima kada je Gaza najviše trebala glas, podršku i konkretne mjere, arapski svijet je izabrao šutnju.
Ta šutnja boli jednako kao i eksplozije. Gaza nije zatvor zato što su njeni ljudi nešto zgriješili. Gaza je zatvor zato što su ostavljeni sami. Ne samo od svijeta, već i od svoje braće. A ponekad, ništa nije teže od spoznaje da vas nisu izdali neprijatelji – već prijatelji koji su se okrenuli.
I zato Gaza nije samo rana na savjesti čovječanstva. Ona je rana na savjesti arapskog svijeta.