Svake dvije godine, izbori u našoj zemlji postaju neizbježan događaj, prelazeći granice
političkog okvira i ulazeći u domenu društvenog poduzetništva. Na prvi pogled, izbori se mogu
činiti kao samo još jedan ritual demokratskog procesa.
Međutim, u stvarnosti, sve više se pretvaraju u marketinške strategije i spektakl, gdje se “izgradnja” imidža i manipulacija percepcijom često stavljaju ispred stvarnih političkih principa i promjena. Ova pojava nije
specifična samo za našu zemlju; ona je dio globalnog trenda koji ukazuje na ozbiljne nedostatke
u sistemima koji bi trebali garantovati pravičnost i napredak.
Savremena literatura obiluje pojmovima koji opisuju ovo stanje u kojem se demokratski principi
svedu na puki marketing i manipulaciju. Ironično, ono što bi trebalo biti regulisano “nevidljivom
rukom tržišta” dovelo je do potpune suprotnosti: umjesto samoregulacije i blagostanja,
svjedočimo razočaravajućim anomalijama i površnim promjenama.
Ova dinamika nije izolirana; ona odražava globalni trend u kojem se političke figure često pretvaraju u promotivne proizvode.
Dok se „masama“ nikada nije obećavalo toliko, isporučuje se neusporedivo malo. Mnoštvo
političkih opcija koje bi trebale simbolizirati nadu i promjenu, sve više nalikuju industriji iluzija.
Ovo ne obuhvaća samo politički sektor, već se širi na sve aspekte života, stvarajući slike i poruke
koje obećavaju više nego što isporučuju. Prazna obećanja, nedostatak karizme i konkretnih djela
postaju normativni u ovom kontekstu, dok stvarni napredak ostaje daleko.
Kreiranje modernih mitova i medijski heroji postaju svakodnevna stvarnost. Medijska industrija
stvara slike i priče koje fasciniraju i zabavljaju, dok stvarni sadržaj često ostaje površan i
neispunjen.
Ovaj fenomen se ne ograničava samo na politiku, već prožima kulturu, sport i različite profesionalne sektore. Pritisak da se sve učini atraktivnim rezultira siromašenjem kvalitete, gdje politika, umjesto da odražava dublje vrijednosti, postaje samo još jedan proizvod u širokom spektru zabave i komercijalizacije.
Ova površnost i devalvacija kvalitete također se manifestiraju na način da za nas takva slika
postaje uobičajena. Paradoksalno, publika koja konzumira ovaj sadržaj postaje razmažena i
istovremeno bez jasnih standarda, prihvaćajući sve što im se nudi bez dubljeg razmišljanja. Oni
nisu pravi konzumenti, već pasivni gledaoci koji ne zahtijevaju kvalitetu ili suštinu.
Svaki dan susrećem kandidate iz različitih političkih opcija i vodim razgovore s njima.
Ono što nedostaje u tim susretima su prave ideje, karizma i konkretna djela. Prazne riječi bez suštine i
vizije postaju norma, dok buket rezanog cvijeća može biti lijepa dekoracija, ali ne može
zamijeniti stvarni vrt ili park. Svijet bez kvalitete, kojeg smo upoznali kroz pad kvalitete hrane,
vode i zraka, prožima svaki aspekt našeg života. Identitet je važan, ali često nije privlačan na
prvi pogled.
Kao da smo kolektivno odlučili sniziti vrijednost svega i redefinirati društvene sisteme na
najnižem nivou, u općoj progresivnoj devalvaciji kulture i civilizacije. Gubitak kriterija postao je
univerzalna dijagnoza globalne krize. Nakon poslijeratnog optimizma i slobode “sve je prihvatljivo”, kada je legitimiran jedan potpuno eklektičan i prolazan period, nismo ni slutili da će se taj prijedlog transformirati u: “ništa više nije važno.”
Politička slika se pretvorila u karaoke, gdje dominiraju avanturisti, oportunisti, osrednjaci i
amateri.
U tom svijetu, na prvi pogled, sve djeluje ostvarivo, ili bi barem trebalo biti. Ukinuti
kriteriji ostavljaju društvo, politiku, pa i demokratsko pregovaranje, bez argumenata o kvaliteti.
Nesiguran pojedinac, izgubljen u haosu, postaje idealna meta za one koji teže stvarnoj kontroli
nad “masama“ i ostvarivanju ličnih interesa.
Ova situacija nije samo prolazna faza, već duboko ukorijenjen fenomen koji odražava ozbiljne
društvene probleme. Izbori su se pretvorili u proizvodne linije iluzija, gdje su kandidati i
političke opcije postali robne marke koje nude samo privid nekog napretka društva. Ova pojava
je simptomatična za širok spektar društvenih i kulturnih kriza koje se manifestiraju u nedostatku
stvarnih vrijednosti i standarda.
Kreiranje i održavanje mitova, medijski prikazi heroja i masovna fascinacija spektaklima postaju
zamjena za stvarne sadržaje i ideje. Gubitak kriterija, dok se društvo suočava s općim
devalvacijama, postaje univerzalna dijagnoza našeg vremena.
Kako bismo se suočili s ovim izazovima, potrebno je vraćanje temeljnim vrijednostima i
standardima. Kritičko razmišljanje, jasnoća u komunikaciji i traženje stvarnih, održivih rješenja
trebali bi postati prioriteti. Samo kroz vraćanje istinske kvalitete i promišljene promjene možemo
se nadati prevladavanju površnosti i iluzija koje trenutno dominiraju. Tek tada ćemo moći
izgraditi društvo koje nije samo dekoracija u vrtu političkog spektakla, već i mjesto stvarnog
napretka i istinske slobode.
