Dodo, ti osramoti i sebe, i funkciju, i narod koji koristiš kao štit kad zagusti. Bježiš od pravde, a pričaš o slobodi. Govoriš o časti, a skrivaš se ispod tuđih sofri. Kad ti ponestane prostora u domaćim medijima da u narodnim parama plaćenom medijskom prostoru glumiš žrtvu, spakuješ kofer i ideš u “Vučićevu Srbiju” da tamo kukumačeš i plačljivo se žališ u stilu balkanskog realiti teatra.
Kada si uvidio, da ti to neće mnogo pomoći, posegnuo si za slamkom spasa, koju si ko zna u kakvom ludilu izmaštao u “moćnom” diktatoru Natanjahuu, nadajući se valjda da će veliki diktator prepoznati u tebi manju verziju sebe. Tamo si mislio, da će tvoje šuplje i isprazne parole o „srpskoj podršci Izraelu“ i muslimanima kao zajedničkom neprijatelju, ma gdje oni bili, biti dovoljna valuta da se zaboravi ono što jesi, a za njih si bio i ostao diplomatska fusnota, bjegunac s potjernicom, nezgodan gost na pogrešnom mjestu.
Na konferenciju o antisemitizmu si gledao kao na idealnu priliku, za glumljenje žrtve, pa si otišao tamo tražiti pažnju. Mislio si da ćeš time zadobiti simpatiju, zaštitu pred rukom zakona. Ti? Čovjek koji ni među svojim narodom više ne izaziva poštovanje, već samo podsmijeh.
Godinama “siluješ” pojam liderstva, svodiš politiku na dernek, institucije na igračke, a narod na podlogu za lične ambicije. Sad si došao do zida. I nije to međunarodna zavjera, to je karma u svom najčišćem obliku. Dobio si “nogu” s konferencije, doživljen kao smetnja, kao neprimjeren incident u diplomatskom rasporedu, neugodnost koja se rješava udaljavanjem iz prostorije.
Nije to bio politički gaf, već lična sramota, za one koji imalo obraza imaju. Ostramotio si ne samo sebe, već i sve one koje uporno uplićeš u svoju političku paranoju, sav narod Republike Srpske. Sramotiš ih sada van države, kako si ih deceniju sramotio u državi. Ovdje, u tvojoj zemlji, koju ne priznaješ, te čeka zakon, sila pravde, onih institucija koje ti ne priznaješ. Pružila je prema tebi svoje ruke ona država koju si godinama izvrgavao ruglu, uvjeren da je možeš nadmudriti i potpkopati. E pa vidiš, možeš ti možda i pobjeći iz Bosne i Hercegovine, ali nećeš pobjeći od historije, a ona ti nije naklonjena, namijenila ti je negativnu ulogu u očima baš tvog naroda, baš zbog sve te sramote koju mu nanosiš, nedostojan liderstva i nesposoban za dostojanstvenu žrtvu koju ono često podrazumijeva.
Niko ti nije tražio da budeš savršen, ali si mogao biti dostojanstven. Nisi morao klečati pred drugima da bi spasio sebe. Kao da ne znaš da svijet ne spašava sitne varalice – spašava one koji imaju šta dati zauzvrat, a tu tvoji milioni nisu dovoljni. Mogao si, ponijeti svoj teret kao lider, ali ti si ga odbacio čim je postao pretežak, zakukao i zakmečao, počep prositi i zazivati u pomoć, bilo koga, kako to obično i čine prave kukavice, ratni profiteri i šverceri.
Nisi izgubio zato što te neko izdao, već stoga što si ti izdao sve ono što tvrdiš da predstavljaš. To je poraz koji ni najglasnija propaganda više ne može prekriti. Dotakao si dno. A dno imaš s kim dijeliti – sa samim sobom.
