Posmatram evo dvije sedmice, čitam, slušam, pratim, osluškujem, raznorazne reakcije, analize, zaključke, prognoze, projekcije, slutnje, duboke i plitke elaboracije, a sve vezano za presudu Dodiku, njegovu neustavnu farsu, što ju je pokrenuo preko Narodne skupštine, bosansko-hercegovačkog entiteta, Republika Srpska, te poplavom njihovih negiranja države unutar koje egzistiraju i bez koje nikada ne bi niti postojali.
Mnogi će reći, kako ovo oko postojanja nije istina, kako bi taj entitet bez BiH postojao, kao suverena država, ili u okviru svoje matice srpske, no to je daleko od realiteta, jer svako iole upućen u historijske tokove svjestan je toga, da Republika Hrvatska nikada ne bi, mirnim putem, dozvolila postojanje srpske državice, ili veliko-državnog projekta sa istim prefiksom, tako blizu Zagreba.
Kako god da okrenemo, taj BiH entitet nazivom Republika Srpska, nastao je zahvaljujući Bošnjacima, koji nisu bili spremni uroniti u naručje Velike Hrvatske, te kao posljedica žudnje njihovog tadašnjeg predsjednika Alije Izetbegovića, za “nek je kao avlija”, al vjerski čistom “fildžan enklavom”.
Hrvatske političke garniture u posljednjoj deceniji sve otvorenije i žešće, naginju podršci Miloradu Dodiku u njegovim separatističkim bahaćenjima, ne bi li sebi priskrbili bolju pregovaračku poziciju u zastupanju nacionalnih interesa, svjesni prijetnje majorizacije, koja se nadvila nad njihovim pučanstvom, kao posljedica egzodusa zbog loše socijalne, ekonomske i političke klime nad područjima kojima neprikosnoveno vladaju tri decenije.
Blefiraju u tim špekulacijama i spletkama hrvatski predstavnici, ubijeđeni, kako ne postoji nikakva šansa, da se Bošnjaci preslože u novu konstelaciju odnosa, sa idejom i nakanom stvaranja konfederacije sa Republikom Srbijom, za koju je i pored ogromnih nesuglasica i mržnji, ipak veže puno više kulturoloških sprega, nego sa Hrvatskom, a od kojih su zasigurno, u ovome geopolitičkom trenutku, najvažnije: postojanje bošnjačkog Sandžaka u Srbiji, dobri odnosi Turske sa Srbijom, kao potencijalnog mentora i zaštitnika BiH, te izvanredni odnosi Rusije, kao srpskog mentora i zaštitnika, sa arapskim, odnosno muslimanskim svijetom.
Bila bi to situacija, koja nikako ne bi odgovarala hrvatskim interesima, a kakvu su Republika Hrvatska i hrvatski narod, zbog krajnje neprincipijelnosti i izdaje ranijih savezništava, više nego zaslužili. Na koncu, nikada se do sada nije niti desilo da su Bošnjaci oprobali varijantu sa Srbima, da bi znali kako je to biti njihov saveznik, a savezništva sa Hrvatima i izdaje proizišle iz njih su nam već dobro poznate.
Dešavanja u Srbiji, koja slute promjenu ideološkog obrasca, koju nosi novi val mlađih generacija, rasterećenih historijskih krivnji za rušenje Jugoslavije, genocidne politike devedesetih, sukoba sa Kosovarima i gubitka pokrajine, kao svog povijesnog izvorišta, te čitavog panteona kardinalnih političkih, diplomatskih i nacionalnih pogreški i zabluda počinjenih od odlazećih generacija, otvaraju potencijal mogućnosti za promišljanje o “novim odnosima” sa “novom Srbijom”, ukoliko se ona porodi sa asfalta srpskih gradova i provincija, u onakvom obliku, kakvom se mi kao najveće žrtve srpskih odluka i politika, pokušavamo nadati.
Prateći logike medijski eksponiranih stručnjaka, stječem dojam, kako se procesi oko Dodika i dalje usmjeravaju u pravcu raspirivanja novih mržnji i sukoba, stvaranja nesigurnosti i potencijalnih nerazumijevanja, ne sada samo sa već postojećim “neprijateljima”, već kroz masivnu produkciju “nategnutih imaginacija”, čitavog seta novih neprijatelja i za njih vezanih prijetnji.
Tako možemo iščitavati, kako su nam sada neprijatelji ne samo Hrvati, Srbi i Rusi, već i Trumpova administracija, izraelske tajne službe, Orbanove specijalne jedinice i potencijalno čitava Madžarska vojna bolumenta i tako bez kraja.
Svi su mudraci i svi sve znaju, al nikako iz nekoga razloga, ne pogađaju. Uvijek ih nešto u stvarnosti demantuje.
Da ne bih i ja ispao nekakvim drvenim mudracem, neću pisati o onome što se dešava iza diplomatskih dimnih zavjesa i za tajnim okruglim stolovima, jer o tome ništa ne znam, nisam suradnik CIA-e, niti američki čovjek, niti samozatajan, niti ruski igrač, niti me ko iz sumnjivih fondova financira, pa o tajnama mogu slutiti samo na osnovu skrivenog između redova, neizrečenog unutar tekstova i onoga što mi zdravi rezon i historijsko, nacionalno i lično iskustvo poručuje.
Zdrav pak razum kaže:
- cijeni sebe da bi te drugi cijenili;
- saveznika traži u neprijatelju tvoga neprijatelja;
- ako si mali, plivaj sa velikim ribama, iako to znači da ćeš im morati biti poslušnik i posilni;
- to vrijeme, koje provedeš kao posilni, iskoristi da postaneš nezamjenjiv;
- nikada ne sjedaj za stol da se kockaš ili trguješ, ako nemaš valjanu valutu za potkusurivanje;
- ako si mali budi svjestan da te je najlakše žrtvovati, da bi se dobila “velika partija”, zato gledaj da budeš piun, koji partiju uvijek posmatra sa druge strane table iz perspektive nepoznate drugim figurama;
- budi poznat po dosljednosti u suradnji i neočekivanim odlukama u sukobu;
- stvaraj savezništva i izbjegavaj sukobe, kad god je to moguće, ali ne i po svaku cijenu;
- ako je sukob neizbježan, ne bježi od njega, već udari to snažnije, što je tvoj protivnik moćniji od tebe, pokazujući, da je tvoj nedostatak straha u stvari vrsta ludila;
- uvijek i u najvećem sukobu cijeni, poštuj i uvažavaj neprijatelja, ma kako i koliko ga mrzio, jer u suprotnom ćeš biti zaslijepljen i zaveden pogrešnom percepcijom neprijatelja i situacije;
- znaj, da sigurne ljubavi ne postoje, već samo interesi, a ni oni nisu nepromjenjivi i vječni.
Sa ovo malo razuma, čini mi se da bi bilo malo lakše donositi ispravne državničke odluke, no čini se da i to malo, zahtjeva puno truda, želje, ambicije, htijenja i strategije, planiranja i projektovanja, a ne na “ho-ruk” i “ad hoc” ishitrene populističke svinjarije.
