Kada te zarobi prošlost, tada živiš u sjećanju namjesto stvarnosti svakodnevice. Čovjek, koji se stalno okreće prošlosti, nema budućnost, ali što je mnogo strašnije, nema niti sadašnjost. Da imamo normalan život, sve manje i rjeđe bi se obazirali na prošlost, izvršili bi selekciju važnih događaja, a ostale sabili u kolektivne, zbirne momente sa istim imeniteljem.
Čini se kako smo sva prisjećanja vezana za prošlost sveli na žalovanja, pokušaje katarze i pronalaženja smisla u uvijek iznova preuzimanoj ulozi žrtve. Osjećamo se bijedno, jadno i promašeno ukoliko uđemo u proces razmatranja i razumijevanja stanja u kojem se decenijama nakon rata nalazimo. Iz decenije u deceniju nam je sve lošije, uz kontinuirani gubitak perspektive, svjesni na mahove prolaznosti, neumitnosti protoka vremena i naših bijednih egzistencija što sa njim prokapavaju u ništavilo.
Zbog loše ekonomske situacije, nemamo čime ispuniti ljušture naših života. Bez mogućnosti da novim ruhom vratimo dio sjaja prohujale mladosti, posežemo za bolom ratne traume, nalazeći u njenom izvoru uzrok naših nesreća što su nas, poput sjene, vjerno pratile ovih trideset godina unazad.
Tada nam bude na tren lakše, jer smo otkrili, dokazali, kako je ipak drugi kriv za sve naše neuspjehe, nedaće, patnje, propasti i beznađa. Bude nam lakše, jer na imaginarnog neprijatelja što izranja iz iskonskih okvira mitološke slike o borbi dobra i zla, upravo kao vječita žrtva, nalazimo smisao u našem propadanju, prebacujući na našeg krvnika ne samo teret zločina, što ga je nad nama počinio, već i breme svih naših naknadnih sunovrata i nemogućnosti da se vratimo u normalne tokove života.
Upravljanje emocijama kao dio emocionalne inteligencije predstavlja sposobnost, da jedinka uči iz grešaka, gubitaka, neuspjeha, pa i svake nesreće uključujući one najužasnije, te da kroz taj proces učenja raste, postaje sposobnija, spremnija, zrelija, jača i uspješnija, kako bi se između ostaloga osposobila, obezbijedila veće resurse, za suočavanje sa budućim istim ili sličnim prijetnjama.
Ne djeluje, da smo išta naučili iz silnih stradanja, patnji i gubitaka ratnih godina devedesetih. Nismo naučili cijeniti život, već na njega obraćamo još manje pažnje nego ranije. Ne jačamo resurse kroz obrazovanje, sport, umjetnost, već ih tri decenije devastiramo. Umjesto da jačamo obitelji, da kroz ljubav, brigu i podršku stvaramo za život spremne nove generacije, mi smo njih i njihovu budućnost žrtvovali našoj prošlosti. Strahove i ograničenja urezane duboko u našu svijest, urezujemo u umove naše djece, vjerujući, kako će ih strah spasiti od nesreće, a uistinu im samo krade bogatstvo i širinu postojanja.
Idući jutros na posao ugledam skupinu ljudi u crvenim jaknama, sa crvenim kačketima, kako ulaze u autobus označen kao “vanredni prevoz”. Na licima im je grč, u čitavom tijelu napetost, tenzija, spazam, uz osjetno trzanje ponekog sitnog mišića. Djeluju kao ogorčeni ljudi, bez nade, bez života. Kao kažnjenici što vuku teški “giviht” na lancu oko noge. Pitam ih kakve su im to oznake na jaknama i kapama. Kažu mi da su oni iz anti-fašističkog pokreta. Zaintrigiralo me, gdje će, ti deklarirani antifašisti. Vele, kako će u Ahmiće.
Moj um nije uspijevao naći poveznicu između antifašizma i Ahmića, tražeći valjda spregu koja počiva na ratu četrdesetih, pa glupavo i naivno lupih pitanje: “A šta je to u Ahmićima?”. Isjekoše me pogledima na sitne komade, uz prezreni komentar jednog od njih: “Gdje ti živiš, kad ne znaš šta je u Ahmićima danas?!”.
Otišao sam niz put sa samo jednom mišlju: “Živim! Živim u sadašnjosti druže.”.
Mnogi će pomisliti, kako sam izdajnik svoga naroda, svoje vjere i nacije, zbog ovakvih riječi na ovaj dan. No, ni prije rata ja nisam jeo svinjetinu. Vjerovao sam u Boga i u socijalizmu i odbijao biti član partije, jer mi se nikada nisu dopadali kolektiviteti i jednoumlja. Nisam bio nikakav ateista, ni kada je to bilo popularno. Nikada nisam vjerovao u fraze o bratstvu i jedinstvu, niti bilo kakve parole što podižu “moral”.
Kada je počinjao rat, znao sam de će biti klanja i silovanja, i da nikome neće biti do fair play-a, a posebno ne onome ko bude jači. Znao sam da nas niko neće braniti niti poštedjeti, niti će imati milosti prema nama. Znao sam da “jači kači” i da partnerstva traju onoliko dugo koliko za njih vezani interesi. Nisam morao doživjeti rat, da bih znao za sve njegove strahote, zlo i surovost. Učio sam na primjerima drugih, a istorija ih je prepuna. Kožno moraš naučiti samo onda kada nemaš empatiju, kada bol svijeta nije bol tvome duhu bliska.
Onaj kome je potrebno lično sjećanje na patnju, nesreću i stradanja, na nepravdu i zločin, taj iz tog svoga iskustva ništa nije naučio, već je u njemu ostao zaključan.
