Jučer je sa ovog napaćenog svijeta otišao još jedan mali a veliki, obični a krajnje posebni, stanovnik moga grada. Nisam se družio sa Damirom Vučkom. Nikada nismo niti razgovarali, sem ponekog dobacivanja u prolazu. No, ne morate biti s nekim bliski, da bi osjetili, spoznali, njegovo mjesto u tokovima grada, a Vučak je skretao tokove, bojio talase, nasipao obale onoga što se osjeća dušom grada. Bio je odraz vremena u kojem je Zenica zamalo postala grad. Bio je dio mozaika bez kojeg bi slika nekadašnjeg vremena kulturne, fine raje, ostala krnja i nedovršena.
Nosio je i prodavao fore, plisao doskočice i aluzije, ironijom i sarkazmom, šeretski bogateći urbanim štihom svakodnevicu ruralnog sivila što se nadvilo nad mahalama nekada spremnim da prime “novi val”, rađajući muzičke izričaje utkane u Crvenu jabuku i Nemoguće vruće ili u konačnici u Dubiozu kolektiv, a sada shrvane u očaju bijede i apatije kulturološkog šoka, kojim je najezda primitivizma, sat vratila 100 godina unazad.
Bio je Vučak samozatajni dio nepostojeće gradske scene, one koja je istinski odrasla i sazrila po društvenim mrežama, pod okriljem zeničkih stranica, na kojima je dijasporom rasijana ljepota i pamet “Uzavrelog grada”, nastavila da živi san o svome gradu, koji će ipak postati čaršija, na temeljima prošlosti, zatrpanim ispod ruševina urbane sadašnjosti.
No bio je Vučak nešto mnogo važnije od tog pred-ratnog duha kojeg je predstavljao, od tog biserja što ga je u svome maniru bacao u kaljužu pred svinje.
Bio je simbol Bosne, ljubavi prema njoj, pravog načina, kako treba domovina, da se voli. Teško je voljeti Bosnu ukoliko si okružen vrevom, koja te gleda kao drugog, kao tumor, strano tijelo u svome biću, a to je način na koji se odnosimo prema onima. što su ostali u gotovo čistim nacionalnim enklavama.
Teško je voljeti Bosnu ukoliko su oni oko tebe ubijeđeni kako samo oni imaju pravo da je vole i da si ti samim time što nisi njihov, automatski neprijatelj Bosne.
S obzirom na to, kako je teško voljeti Bosnu ukoliko si okružen Bošnjacima a nisi “njihov”, te druge, koji nisu Bošnjaci, a usprkos tome su ostali da žive u bosanskom vilajetu, kao neka vrsta manjine, kao egzotične endemske biljke, čiji svaki list, cvijet i plod svjedoče mogućnost suživota, jedine smijemo i možemo nazvati stvarnim “čuvarima Bosne”.
Svaki Hrvat il Srbin, ili bilo koji “drugi”, koji je ostao u sredini u kojoj se rodio ili se u nju vratio, a da u njoj nije većina, a posebno kada taj kaže kako je “njegova Bosna”, ili javno istupi poput ministra finansija Vlade Federacije, Tonija Kraljevića, kako se trudi “štititi interese naše Federacije”, morao bi u očima svakog domoljuba biti najmirisniji ljiljan na grbu otadžbine.
Bošnjake nacionalizam gura decenijama unazad u teški autizam, zatvara jedan po jedan kanal komunikacije, percepcije vanjskog svijeta i drugih, vodeći ih u izolaciju, čineći ih krajnje asocijalnim i netolerantnim, ma kako njihovom biću te karakteristike bile strane.
Ta bolest nacionalne isključivosti, dovela je do toga, da smo gotovo izgubili državu, jer nju čuvaju, jer ona postoji, samo na dobrim rukama onih drugih, što su ostali među nama, da je brane svojom krvlju, mesom, kostima, duhom, umom i srcem, da žive sa nama i u “dobru i u zlu”, svjedočeći ljubav prema Bosni svih nas, kao jedinu alternativu ludilu, a mi ih evo tri decenije odbacujemo namjesto da ih kao najdražu djecu prigrlimo.
O ti koji kažeš da voliš Bosnu i da ti je ona jedina domovina, znaj da svaki Hrvat ili Srbin, koji je ugradio svoj život u temelje ove države , vrijedi kao 100 Bošnjaka, koji su pali u odbrani te iste domovine. Znaj da svaki Hrvat ili Srbin ili ostali, koji je ostao da živi skupa sa Bošnjacima vrijedi, za opstojnost ove zemlje, više od sve pameti, koju za njenu promociju možemo angažovati. Znaj da bez njih “drugih”, koji su sa nama, nema Bosne, ma kakvim je oružjem i silom bili spremni braniti.
Čuvajte zato naše Vučke i Kraljeviće, naše Bogičeviće, naše divne, dobre komšije, kojima nije teško palo da sa nama dijele nesreću, ali im teško pada, što nismo znali prepoznati njihovu iskrenost i dobrotu, što smo im negirali pravo da isto ili snažnije vole Bosnu.
