Definicija kaže, kako je “dissolutio legum”, stanje potpunog bespravlja, raspad zakona, rušenje pravnog poretka, propast prava kao instrumenta reguliranja društvenih odnosa.
Odmah u oči, s obzirom na aktuelnu zbilju, upada dio što se odnosi na rušenje pravnog poretka, navodeći nas na pomisao, kako će ovo biti tekst o Dodikovom nepoštivanju ustavnog poretka Bosne i Hercegovine. No, odvesti ovu važnu temu u tom pravcu, sa fokusom na Dodiku bilo bi nepravedno i nadasve plitko, ne samo u intelektualnom, već i u ljudskom smislu riječi.
Naime, taj nesretni Dodik, samo je vrh ledenog brijega, samo pik, što se nadvio nad horizontom naše oskudne percepcije, ograničene nacionalnim strastima i na njih naslonjenim svekolikim decenijskim zabludama.
Propast prava kao instrumenta reguliranja društvenih odnosa, kojem svjedočimo na svakom koraku naše zbilje evo već trećinu stoljeća, direktno je naslonjen na fenomen u psihologiji opisan kao: “Hubrisov sindrom“. Stanje je to, karakteristično za osobe na poziciji moći, koji vremenom gube dodir sa stvarnošću, sposobnošću racionalnog i samokritičkog mišljenja, distanciraju se od drugih ljudi, posebno neistomišljenika, što uz nedostatak empatije, kao prateći simptom, otvara aktivni prostor netrpeljivosti, agresije, nasilničkog tretiranja svake vrste kritike i njenih nosilaca. Ovakve manifestacije direktna su posljedica viška moći i autoriteta, koje određena pozicija unutar društvene hijerarhije nosi, pri čemu je ta moć obično izvan bilo kakvog oblika nadzora i kontrole, te osoba doživljava sebe kao nedodirljivu i nepogrješivu, a za šta potvrdu nalazi i u kontinuiranom podržavanju i podređivanju drugih u nutar svog aokruženja, koje je obično sastavljeno do klimoglavaca, dupeuvlakača i ostalih kategorija licemjera, čije povlađivanje i veličanje “vođe”, “gazde” ili “šefa”, ubrzano dovodi do klime prožete apsolutnim nedostatkom kritičkog promišljanja, te taj famozni “lider” gubi dodir sa realnošću, izdižući se iznad svake vrste savjeta, kompetencije ili gledišta drugih, pa bili oni i vrhunski eksperti, iskazujući nesposobnost, da uvide i priznaju vlastite greške ili nedostatke, da sagledaju poziciju, osjećanja, stavove, gledišta, argumente ili mišljenja drugih, uz izrazitu spremnost da se prema drugima sa različitim mišljenjem iskaže agresija, pa i poduzmu ozbiljni koraci u smislu njihovog udaljavanja, marginaliziranja, zastrašivanja, ili čak i neke vrste eliminacije, sve do spremnosti da se ti kritičari liše slobode pa i života.
Ovi “savršeni” odabranici sudbine bez kojih se ne može i nakon kojih slijedi propast mikro ili makro univerzuma, sve više pate od Hubrisa, što su bliže svome kraju, no istovremeno i nanose sve veću štetu svome okruženju, pogotovo najužem, što je bliže njihova konačna propast. Kako se patologija razvija, tako donose sve lošije odluke, utemeljene na iracionalnim slikama svijeta i vlastite nepogrešivosti, savršenosti, nedodirljivosti i važnosti, urušavajući međuljudske odnose u vlastitom okruženju, okruženi svakako nesposobnim ljudima, u čijem prisustvu djeluju sposobniji, pametniji, važniji, usmjereni na to, da s obzirom na sliku vlastite nepogrešivosti, trebaju o svemu lično odlučivati, počinju kršiti elementarna pravila, suprotstavljajući se institucijama društva, pa i sili prava i zakona, negirajući njihov autoritet i moć nad sobom.
Eto ga, sad je krenuo prema Dodiku, pomislili ste sigurno. Iako vam je on stalno na umu, taj monstruozni moćnik, samo je flagrantan primjer onoga o čemu pišem, poput njegovog “većeg brata” Vučića, no ne i izolirani slučaj, već naprotiv, opšte prisutno pravilo lidera, direktora, šefova, ministara, zastupnika, političara svih profila i nivoa na nekoj od funkcija, već decenijama zanesenih u vlastite “vječne” uloge iz kojih ruše sustav i društveni poredak, izlazeći iz okvira zakona, nadležnosti, prava, pravde, kao moćnici sebi uzimajući ovlasti iznad društvenog poretka i ugovora, kojim je zagarantirana ravnopravnost svih, kao i podrazumijevajuće poštivanje i uvažavanje svakog ljudskog bića, kao neponovljive, jedinstvene cjeline, sa odgovornostima koje tim pravima prethode.
Zanimljivo je, kako od te bolesti nije imuna niti jedna pozicija moći, vlasti ili utjecaja. Primjeri su sveprisutni, a svaki je dio mašinerije što decenijama melje srž demokratskog društva i države, isisavajući iz nje suštinu odnosa svakog njenog građanina spram Nje, kao ugovora, koji ga štiti od samovolje i uzurpacije drugoga, čuvajući njega i njegovo materijalno, emotivno, duhovno, kulturno i svako drugo dobro od nasilja moćnika.
Svaki od tih pojedinaca, koji se zanio u ulogu “Velikog Gazde”, neprijatelj je države, izdajnik, podrivač pravnog poretka. Dodik je samo onaj, kojeg želite da vidite, kako bi pojednostavili sliku svijeta i olakšali sebi ostatak postojanja, oslobođeni od odgovornosti da poduzmete nešto u cilju zaštite “načina života” na čijim temeljima smo potpisali ugovor jedni sa drugima. Na leđima svih tih “malih, velikih silnika”, sveprisutnih u institucijama društva stoje ti označeni “državni neprijatelji”, jer svaki taj mali žohar, što se umislio da je lav, dao je legitimitet tim mutiranim černobilskim kukcima rođenim iz radioaktivnog pepela političkih tvornica moći.
Jučer je jedan od takvih, zabludjelih, izgubljenih u slikovnici mitoloških avantura i božanske moći, zarobljen u ideji o vlastitoj nedodirljivosti, nepogrešivosti i nezamjenjivosti, urlao nad uposlenicom rektorata zeničkog univerziteta, istresajući sve svoje kretenske frustracije nad podređenom ženom, svakako slomljenom dugogodišnjom borbom sa opakom bolešću, shrvanoj nedavnim gubitkom roditelja. Divljao je taj naš vrli rektor, nad nemoćnom i slabom ženom, kako je to već ranije činio nad drugim uposlenima, o čemu sam pisao u više navrata i za šta mi je taj isti “šef” pokušavao smjestiti disciplinski postupak, pa se onda nesposoban suočiti se sa neuspjehom, uputio trasom privatne tužbe za klevetu. Kroz sva ta njegova bahaćenja demonstrira se nemoć pojedinca na vrhu hijerarhije, da se suoči sa stvarnošću u kojoj svijet nije pod njegovom apsolutnom kontrolom i u kojem on nije početak i kraj.
Prije toga je taj naš rektor, poput Dodika, javno, u eter, na Senatu, pa na Skupštini kantona i ko zna gdje sve ne, izgovarao, za akademskog građanina, a pogotovo rektora, koji bi trebalo da je kruna akademske zajednice, apsolutno neprihvatljive stavove o tome kako ne priznaje odluke suda, kako ne priznaje izmjene zakona o visokom obrazovanju tome slično.
Eto tako nastanu ti Dodici, koje svi vidimo. Rode se iz usta ili kroz pleća hidri kojima možemo ali se ne usuđujemo spržiti glave, jer se bojimo da bi nas mogle skameniti ili spržiti svojim žaokama uticaja i moći.
Srećom, kako nauka kaže, Hubris je najizraženiji pri bliskom kraju silnika.
