Svako vrijeme ima svoje “narodne telale”, “dvorske lude”, “nerazumne luđake”, što govore istinu, koju mase šute, mudro, u nadi da će se naći nekog drugog, upravo takvu budalu, da njihove misli glasno u lice caru, kralju, faraonu, tiranskim vlastima vrisnu.
Znaju to biti pjesnici, pisci, glumci, čitave kazališne trupe, a nekada duhovnjaci, dodirnuti prstom Usuda, potaknuti Proviđenjem, što govorom istine bruse rđu sa svijeta, oslobađajući umornu “dunju” od grijeha rođenog iz tišine polegnute pred stopala nepravde, znajući da je to prečesto, po cijenu žive baklje, odbačenog proroka spaljena na lomači lažno presuđene hereze.
Najčešće su to “samo” seoske i gradske budale, sirotinja obogaljena tijela ili duha, odbačeni članovi zajednice, marginalizirani, žigosani stigmom izopćenika, gubara, bludnoga sina, sjemena grijeha, ploda kakva ogromna jada il skrivene porodične tuge, obuzeti što zbore protiv svoje volje, bijednici čiju misao je zarobio duh rakije, hašiša, opijuma il kakve druge droge, il proste a nesmiljene bolesti “nervnog rastrojstva”, il kakve teške psihoze, na granici demonske opsjednutosti, protkane biblijskim pr(i/o)viđenjima.
Neki su profinjeni, učeni, vezu birane riječi uz poneki stih. Drugi su banalni, grubi il prosti, sipajuć istinu svakom u brk. Mogu imati takta il ne, govoriti razumljivo, tajnovito, u šiframa, nerazumno uz po koji bljesak lucidne misli, što podsjeti na iluminaciju božanske intervencije, il jednostavno u naznakama sluteći velike istine skrivene iza jeftinih palanačkih il dvorskih tajni.
Desi se, da poneki nema mjere, da je bezobrazno smion, il na riječima i djelu potpuno lud, da priča i što “narod misli da treba” i mnogo štošta, što taj isti narod ne bi volio čuti. Bude neki i grubijan, razvikani, glasni, alavi, priprosti, bahati, siledžijski nastrojen bariton, što noću, uskim sokacima urla, svoju, a svačiju istinu, o posrnulom svijetu i našoj ulozi u vlastitom propadanju.
Kakav god taj telal istine bio, njegova je uvijek uloga mitskog junaka, čudorednog miljenika propadanja, kurbana, spremnog da sobom otkupi generacijski dug. On je svjesna ili nesvjesna, namjerna ili ne, voljna ili sudbinska žrtva, položena na oltaru našeg kolektivnog kukavičluka. Jednostavno, neko mora, a u glavi pripitomljenih pojedinaca, slomljenih vratova, samo je važno, da je neko drugi, nek to “nisam ja”.
A mora, neko mora, jer Istina ne može ostati nijema, njen epilog je uvijek iz misli u riječi, iz riječi u djela, pa neko mora, u ime Njeno telaliti, po cijenu vlastite sreće, ličnog dobra, il prostog života.
Zato su mahom ti što su glas Pravdi posudili, bez imetka, bez života, oni kojima malo šta ili baš ništa više nemaš oduzeti.
Slušam tako jednog, nekadašnjeg gradskog mangupa, maloljetnog sarajevskog branitelja, što udara jezikom po svemu i svakome, palaca ko zmija bljujući otrovne i pogane psovke, laje ko kakva bijesna džukela, al udara u kost, ko leukemija, ko smrtna dijagnoza društvenog propadanja.
Laje Faćko, ko kakav junak kod Ćopića, ko dripac il hajduk iz narodnih pripovijedaka. Iako krajnje različit po maniru, gardu il tonu, nešto me u njemu sjeća na Taleta, na njegovu tešku melankoliju, razočaranost svijetom, što ga je stvorio, al kakvom se nije nadao, dok mu je korijenje krvlju svojom i mesom svojih drugova zalijevao.
Laje Faćko, gore nego kakav pijani kočijaš ili zemljom slomljeni paor. Laje brutalno, da ga je teško, ružno i bolno slušat, al laje istinito, a istina kako god poganim rječnikom iskazana, daleko je ljepša čestitom srcu od laži, ma kakvim rimama i ritmovima, ta laž bila sklepana.
Bit će žrtvovan, na kraju, taj telal.
Istino- zborac što mu se sitne duše danas tajno dodvoravaju, sutra će biti prokazan i prozvan budalom, izdan i popljuvan, kamenovan u špaliru licemjerne mase kukavica, beskičmenjaka, spremnih da prokažu vlastitog oca, brata il mater, samo da sačuvaju djelić lažnog komfora.
Svi smo mi na posljetku samo gorivo na vatri povijesnih kuhinja.
Neki od nas, poput Faćka il mene, il bilo koga od onih što laju, reže i ujedaju, odigraju potez više, na fintu, na blef, tražeći prostor da uzvratimo kvarno podmetanje sudbine, barem bjesomučnim lajanjima, jer moramo, jer neko mora, jer ne može vrijeme niti jedno proći bez glava što strše, onih istih što se moraju posjeći, da bi ih more budala proglasilo svetim budalama, a u stvari su pravi ljudi među ovcama i kravama.
Reče tako, jednom, pjesnik, ranjenom prijatelju sa asfalta: “Lakše je primiti metak nego istinu!”.
