Godina je trideset i neka od Velikog praska naše navodne slobode, a miris paljevine iz devedesetih još uvijek se osjeća u zraku, fino izmiješan s jeftinim kolonjskim vodama novopečene oligarhije i teškim, zagušljivim tamjanom koji decenijama uspješno maskira uznapredovalu trulež naših javnih institucija.
Kada su slavne, olovne jeseni prošlog vijeka samozvani jahači nacionalne apokalipse, zaodjenuti u plaštove napaćenih mesija, jurnuli da ruše mrsku, jednopartijsku tamnicu naroda, naivna je svjetina u kolektivnom zanosu povjerovala da iza horizonta stiže Atina.
Vjerovalo se u demokratiju kao u magijsku formulu, u famozno pravo glasa kao u žezlo moći, u slobodu misli i svetost jednakih šansi za sve.
Bile su to šarene laže kojima se sistematski hrani gladan stomak prije nego što ga se, s blagoslovom s oltara i minareta, pošalje na prvu liniju fronta da brani tuđe posjede i buduće mandate.
Tri decenije kasnije, dok rezignirano sjedimo u memljivim čekaonicama javnih bolnica koje neodoljivo podsjećaju na scenografiju za filmove postapokaliptične katastrofe, istorijska magla se potpuno razišla.
Postalo je bolno jasno da je ta velika, mitska smjena straže bila ništa drugo do najobičniji, brutalni, drumski razbojnički prepad na društvenu kasu.
Socijalističko društvo, sa svim svojim stvarnim manama, birokratskim rigidnostima i ideološkim sljepilima, nije srušeno da bi se oslobodio čovjek, građanin i stvaralac. Srušeno je s predumišljajem, da bi se oslobodila zvijer divljeg, predatorskog kapitala u njegovom najprimitivnijem, plemensko-rodovskom obliku.
Stari partijski komiteti nisu ugašeni zbog iznenadne ljubavi prema pluralizmu i slobodi govora; oni su samo preko noći preimenovani u upravne odbore javnih preduzeća, a crvene petokrake su, s nevjerovatnom metalurškom i moralnom spretnošću tranzicionih alhemičara, prekovane u krstove i polumjesece.
Pozicije moći nisu demontirane radi emancipacije masa, one su samo postale nasljedne, uokvirene unutar neprikosnovenih porodičnih dinastija i klanovskih kartela.
Umjesto obećanog modernog građanskog društva zapadnoevropskog tipa, dobili smo temeljnu, agresivnu i nepovratnu ruralizaciju urbanih jezgara.
Gradovi koji su nekada pulsirali u ritmu avangardnog rocka, internacionalnog teatra, ozbiljne industrijske arhitekture i kosmopolitskog duha, danas podsjećaju na predimenzionirana seoska predgrađa u kojima se statusni simboli i civilizacijski dometi mjere isključivo kubikažom njemačkih terenaca i zaglušujućom glasnoćom turbo-folk zavijanja.
Kultura je, kao opasna supstanca koja podstiče na razmišljanje, sistematski protjerana na margine, u vlažne podrume nekolicine preživjelih entuzijasta i društvenih marginalaca.
Na glavnoj, blještavoj sceni trijumfovao je čisti, destilovani primitivizam, javno slavljen i institucionalno sponzorisan.
U ovom novom, naopakom poretku vrijednosti, elementarna pismenost je postala nepotreban višak, a kritičko mišljenje opasna jeres koja se kažnjava socijalnim izopštenjem.
Svjedočimo zastrašujućoj inflaciji lažnih zvanja i instant znanja, pravoj eksploziji akademskog šunda. Univerzitetske diplome danas imaju kraći rok trajanja od običnog tekućeg jogurta, a kupuju se s istom ležernošću kao i gorivo na benzinskim pumpama ili na privatnim fakultetima koji su nikli po seoskim livadama i zapuštenim motelima.
Tamo se zvanje doktora nauka stiče lakše i brže nego obična vozačka dozvola. Izmišljene titule, prepisani doktorati i forsirane karijere podobnih pojedinaca postale su armirano-betonska kičma ovog društva.
Ako posjedujete odgovarajuću partijsku knjižicu i bliske rodbinske veze s lokalnim begom, knezom ili klerikalnim moćnikom, vaša urođena inteligencija ili nedostatak iste postaju potpuno nebitni za obavljanje najodgovornijih državnih funkcija.
Primitivni sloj društva, koji je u svakom iole uređenom sistemu s pravom boravio na margini društvenih tokova, prepoznao je tranziciju kao svoj sudbinski, istorijski trenutak.
Isplivali su na površinu kao nečistoća u lošoj čorbi, uspješno marginalizujući, ponizivši i obezvrijedivši sve ono što je decenijama mukotrpno građeno na postulatima rada, odricanja, znanja i autentičnog talenta.
Najveća, najotrovnija i najdugovječnija laž ove tranzicione farse leži u brižljivo konstruisanom narativu o “povratku vjerskih sloboda”.
Slušajući današnje klerikalne trubadure i njihove političke satelite, neupućen čovjek bi pomislio da se prije 1990. godine za izgovorenu molitvu ili prekrštene ruke išlo direktno na višegodišnju robiju na Goli otok.
Istina je, naravno, neuporedivo prozaičnija i ogoljenija. Vjerske slobode u privatnoj sferi pojedinca nikada nisu ni bile ugrožene u mjeri u kojoj nam se to danas kroz istorijski revizionizam plasira; ugrožena je bila isključivo materijalna i feudalna moć crkvenih i vjerskih institucija.
Rušenje prethodnog sistema imalo je smisla i opravdanja za krupne igrače isključivo u kontekstu radikalne restauracije te moći. Vjerske zajednice nisu tražile metafizičku slobodu za duše svojih vjernika, one su ultimativno zahtijevale povratak svojih ogromnih materijalnih posjeda, šuma, zgrada, hotela i plodnih oranica.
Kroz novonastale društvene odnose, vješto parazitirajući na indukovanim nacionalnim strahovima i kolektivnoj paranoji, crkve i džamije su akumulirale takvu društvenu, finansijsku i političku moć da su danas postale faktički suvereni, nedodirljivi vladari naših sudbina.
One funkcionišu kao države u državi, oslobođene poreza, izuzete iz pravosudnog sistema, zaštićene od bilo kakve finansijske kontrole i potpuno lišene elementarnog moralnog skrupula.
Klerikalne elite su postale ključni ideološki validatori političkih oligarhija, pa tako političari obezbjeđuju novac iz budžeta i restituciju imovine, dok vjerski poglavari s propovjedaonica obezbjeđuju poslušno glasačko tijelo, proglašavajući svaku kritiku vlasti napadom na samog Boga i opstanak nacije.
To je savršena simbioza svetog i profanog, u kojoj profitiraju isključivo manastirski trezori i stranački sefovi.
Pogledajmo samo arhitekturu našeg kolektivnog jada u protekle tri decenije. Egzaktna statistika je neumoljiva, hladna i zastrašujuća.
Na mapi naših gradova i sela gotovo da ne možete pronaći nijednu novu, modernu bolnicu izgrađenu od temelja do krova sredstvima države. Javne škole nam se doslovno urušavaju na glave učenika, vrtići su postali nedostižan luksuz za koji se porodice upisuju u višegodišnje redove čekanja, a muzeji, naučni instituti i galerije služe kao sablasni spomenici sopstvenoj propasti i zaboravu.
Ali zato građevinski sektori unutar vjerskih elita rade u tri smjene, bez dana odmora. Na svakom koraku, u svakom sokaku i na svakom brdu, kao pečurke poslije nuklearne kiše, niču monumentalni crkveni objekti, raskošne i predimenzionirane džamije, velelepne medrese i kitnjasti vjerski centri opremljeni podnim grijanjem i najsavremenijom audio-tehnikom.
Dok se bolesna djeca ove zemlje liječe milostinjom i SMS porukama građana, pozlaćene kupole i megalomanski zvonici blješte na suncu, prkoseći zdravoj pameti, elementarnoj logici i najdubljem ljudskom dostojanstvu.
Umjesto fabrika koje proizvode novu materijalnu vrijednost i obezbjeđuju radna mjesta, dobili smo monumentalne fabrike koje masovno proizvode maglu, strah i jeftino praznovjerje.
Ovo nije društvo jednakih šansi, niti društvo slobodnih građana.
Ovo je radikalna, beskrupulozna restauracija srednjovjekovnog feudalizma opremljenog bar-kodovima i digitalnim računima.
Na samom vrhu ove nakazne piramide sjedi nedodirljiva kasta odabranih nacionalističkih i klerikalnih oligarha, dok na samom dnu preživljava hipnotisana, osiromašena većina, duboko uvjerena da je prazan stomak sasvim mala i prihvatljiva cijena za “očuvanje svetog nacionalnog identiteta”.
Možda smo nekada davno, u nekim drugim vremenima, sanjali o letu u svemir, o kibernetici, o društvu oslobođenog rada i progresa, ali danas smo, zahvaljujući našim nacionalnim oslobodiocima, uspješno i konačno sletjeli natrag u mračni srednji vijek.
Izlaz iz ovog mentalnog i civilizacijskog mraka ne leži u kozmetičkim promjenama političkih aktera niti u beskrajnim, jalovim raspravama unutar sistema koji je postavljen na pogrešnim osnovama.
Prvi, fundamentalni korak ka ozdravljenju društva jeste radikalno i beskompromisno odbacivanje vjerskih institucija kao političkih i društvenih arbitara.
Vrijeme je da se religija konačno i zauvijek detronizira sa javne scene i vrati tamo gdje jedino i pripada: u strogo lični, personalni i intimni prostor interakcije između pojedinca i njegovog Boga.
Vjera ne smije biti profesija, budžetska stavka niti politička platforma; ona mora ostati tihi dijalog savjesti, oslobođen posrednika u skupim odorama koji trguju strahom i grijehom.
Tek kada raskinemo ovaj pogubni klerikalni čvor, društvo će dobiti priliku da se usmjeri ka stvarnim, egzistencijalnim rješenjima i istinskom prosperitetu.
Naše nove svetinje ne smiju biti pozlaćeni hramovi i vjerski centri, već moderne laboratorije, vrhunske škole, opremljene bolnice i snažna, konkurentna ekonomija.
Umjesto dogmi koje traže slijepu poslušnost, moramo prigrliti nauku koja postavlja pitanja i obrazovanje koje uči mlade ljude kako da misle, a ne šta da misle.
Samo kroz beskompromisnu sekularizaciju, prosvjetiteljstvo i ekonomski suverenitet baziran na znanju i radu, možemo se istrgnuti iz kandži feudalne prošlosti i zakoračiti u budućnost koja pripada slobodnim, mislećim ljudima.
Sve dok zvona i minareti određuju ritam ekonomskog i političkog života, naša jedina funkcionalna institucija ostaće peron autobuske stanice s kartom u jednom pravcu.
Vrijeme je da ugasimo mrak!!!