Prateći izvještaje MENSA-e da se primijetiti, kako je Bosna i Hercegovina, već decenijama u kontinuiranom padu sa prosječnim vrijednostima koeficijenta inteligencije. Bilježimo pad i na najznačajnijim svjetskim testiranjima znanja, praktične pismenosti, znanstvenog promišljanja i drugo. Ono što se postavlja, kao pitanje od milion dolara jeste: “Kako smo od male zemlje sa dva nobelovca postali jedna od glupljih europskih nacija?”.
Doba je opšte neinformiranosti, površnosti i nerealnih slika o sebi i svijetu oko sebe. Gotovo svi su manje više eksperti za sve, ne priznaju niti jedan vid autoriteta i o svemu imaju mišljenje i pravo, da ga iznose kao apsolutnu istinu.
Obrazovni sustav nam je u potpunosti uništen uvođenjem vjeronauka, kao i decenijskim eksperimentima NGO sektora, koji je u zemlji uništenoj ratom vidio priliku da oproba sve i jednu teorijsku glupost u realnim uvjetima. Naše obrazovanje za njih je bio idealni teren za eksperimente in vivo, uništavajući obrazovno generacije naše djece, a što je najgore, većinom vjerujući da rade u njihovom najboljem interesu. Bila je to još jedna prilika da se osvjedočimo, kako nisu namjere bitne već ishodi djelovanja. Poremetili su nas inkluzijom, nekakvim Step by Step ublehama, slobodom mišljenja bez obaveze da se nauči kritički promišljati, izmišljenim predmetima namijenjenim njihovim svršenim kursistima.
Da bi se krug zatvorio, trebalo je srušiti i visoko obrazovanje po čijem kvalitetu je bivša Jugoslavija bila prepoznatljiva u svijetu.
Za njega se pobrinula Bolonja, uvodeći jednosemestralne predmete podijeljene na parcijalne ispite, tako da se u konačnici počelo dešavati da studenti spremaju ispite sa 50-150 strana, kao da idu u nekadašnju srednju školu. Predmeti su postajali sve manje uvezani u smislenu strukturu, parcijalizirajući znanje, stvarajući ogroman vakuum između informacija, vodeći ka diplomi, koja je manje više na nivou strukovnog usavršavanja nekada označavanog kao “visokokvalificirani”, no bez, tom nivou primjerenog, praktičnog znanja. Magisteriji i doktorati su spušteni također na strukovni nivo, gubeći dominantno znanstveno- istraživačko usmjerenje i kvalifikaciju.
Hiperprodukcija takvih strukovnih kadrova sa diplomama visokoobrazovnih institucija uskoro je stvorila ambijent u kojem je nestajala apstraktna vrijednost naučnih zvanja i titula, kao elitnih kategorija, svodeći ih na razinu dostupnu svakome. Ovome će doprinijeti otvaranje privatnih univerziteta, koji će svojim niskim kriterijima i isključivom komercijalnošću devalvirati vrijednost ne samo diploma već i ocjena, kako pojedinačnih ispita, tako i opšteg uspjeha tokom studija.
Najednom smo postali zatrpani studentima sa prosjecima preko 9.5, čiji realni nivo znanja nije bio niti u rangu nekadašnje sedmice. Kontinuiran odliv studenata zbog nekonkurentnog pritiska privatnih univerziteta, doveo je do neminovnog spuštanja kriterija na državnim univerzitetima, komercijalizirajući nauku njenim svođenjem na puki nivo nastave. Profesori, koji su željeli održati kriterije uskoro bi se otrijeznili od te nakane suočeni sa niskim ocjenama studenata, kojima je Bolonja omogućila da ocjenjuju rad profesora i tako utiču na selekciju predavača. Tako su se normalni kriteriji povukli pred nenormalnom konkurencijom.
Paralelno se odvijala centralizacija univerziteta, koja enormnu moć stavlja u ruke rektora i menadžmenta, ukidajući samostalnost fakulteta, njihovu finansijsku ali i akademsku slobodu. Moć koja se akumulirala u rukama rektora ogleda se između ostaloga u tome da je isti dobio ekskluzivno pravo da bez natječaja imenuje prorektore dobijajući time pored svoga još najmanje 4 glasa na senatu, koja uz 15% glasova Seanata koji dolaze iz reda studenata, a na koje obično ima enorman utjecaj iznose na samome startu 9+ glasova.
Ova koncentracija moći je iznimno opasna sa aspekta kontrole akademskog napredovanja, jer rektor postavlja i šefove katedri, direktno na taj način pristupajući procesima akademskih imenovanja, formiranja komisija, pokretanja i zaustavljanja procedura, iako se nerijetko dešava, da i pored svih pozitivnih izvještaja tek na Senatu dođe do demonstracije moći, gdje se proceduralno gledano završen proces blokira i poništi “rektorovim rukicama na Senatu”. Ovo je poseban iskaz apsolutne moći rektora, koji se koristi za discipliniranje ne samo onih čije napredovanje se blokira, već i onih koji tek treba da idu u buduće procedure akademskog napredovanja. Slično je i sa drugim zahtjevima sa fakulteta, kojima se iskazuje milost ili nemilost odobravanjem ili odbijanjem zahtjeva.
Ova inovacija, koju je donijela Bolonja, učinila je bezvrijednom instituciju redovnog profesora, koji je od akademskog, naučnog, predavačkog i istraživačkog autoriteta, kao nositelja svih akademskih sloboda, spao na red običnog službenika, sve više opterećenog izvještajima, kontrolom, pritiscima birokratskim zahtjevima i u konačnici sveden na nivo nekadašnjeg srednjoškolskog profesora.
Nekada, kao mrki medvjed zaštićeni redovni profesor, postao je predmet sprdnje, izrugivanja, vreća za iživljavanje lošim studentima i od istih, političkim igrama nastalim mlađim kolegama. Nekada sistemu nedodirljivi izvor slobode govora, kritičke misli, inovacije i nonkonformizma, novim ustrojem univerziteta postao je nesigurni uposlenik, prinuđen, da balansira između centara moći na i izvan univerziteta. Konkretna akademska sloboda utjelovljena u instituciji redovnog profesora ugašena ja kao simbol snage ljudskoga uma i njegove kreativne nezaustavljivosti i nesputanosti, te zamijenjena apstraktnom akademskom slobodom institucija univerziteta. Tako je učitelj prestao biti nosilac i prenosilac ne samo znanja već i svih akademskih i naučnih titula, a njegovu ulogu je kao novi titular preuzelo menadžersko tijelo centralizirane akademske kuće.
Ovakav intelektualni sunovrat doveo nas je upravo do toga, da menadžeri univerziteta za sebe zahtijevaju akademske slobode, dok guše i oduzimaju iste naučnim i društvenim autoritetima. Nekada u neka sretnija vremena, niste mogli upisati postdiplomske studije ukoliko niste bili izvanredni student sa prosjekom studija iznad 8,5 niti ste mogli postati doktor nauka ukoliko niste pokazali iznimnu izvrsnost i napredak ne samo na znanstvenom polju, već i u društvenom i moralnom razvoju. Danas svaki student može upisati poslijediplomske studije bez obzira na prosjek, a poslije njih i doktorske. Nekada ste prijavljivali temu magistarskog i doktorata, te je komisija pisala izvještaj o njenoj podobnosti, ali i podobnosti samoga kandidata, procjenjujući njegovu ličnost, moral, stabilnost i vrijednosti i ideale koje njeguje. Danas je ideja o procjeni kandidata blasfemija i narušavanje njegovih ljudskih prava.
Tako je društvo odabranih postalo društvo bilo kakvih, probranih štelom ili čistim slučajem. E kad uništiš sve nivoe obrazovanja od vrtića do doktorata i srozaš akademika na bibliografiju napunjenu referencama, bez obaveze spram intelektualne i moralne uzvišenosti, začas od nacije Nobelovaca spadneš na naciju šofera i drvosječa, u radnim kombinezonima ili fakultetskim togama.
