Ne tako davno BiH javnost se „zgrozila“ pred spoznajom o mizernoj kazni za pedofiliju, koja je presuđena poznatom glumcu iz serijala „Lud, zbunjen, normalan“, Muameru Kasumoviću, koju je uz to još mogao i otkupiti, s obzirom na to da je osuđen na samo godinu zatvora.
No, javnost se trebala u suštini zgroziti nad činjenicom da nije bila upoznata sa slučajem, niti su mediji o tome izvještavali, niti je čaršija šaputala, niti se dalo nasluti, da je tako osjetljiv delikt uopšte našao mjesto pod našim sivim nebom bosanskim.
Trebala se tek stresti od bijesa i revolta, pred saznanjem, da se za mnoge slučajeve godinama, tačnije decenijama šapuće i zna, ali šuti, jer su eto u pitanju nekakvi „zaslužni sinovi bosanski“, a i pitanje je gdje i u koje političke visine bi istrage mogle odvesti, kada bi se ta mrtva mora zatalasala. Očito je lakše prihvatiti to da neka djeca stradavaju pod prstima bludnih manijaka, nego da se Bosna suoči sa činjenicom, da ništa ili gotovo ništa nije onakvo kakvim smo ga decenijama željeli vidjeti, odnosno da povratak vjerske svijesti i slobode nije donio blagostanje već licemjerno kupanje u grijehu iza paravana o nacionalnoj i vjerskoj borbi za državu.
Ne prođe mnogo, a eto počeše se redati ispadi ili ti slučajevi, gdje su kosturi iz ormara, klepećući iskakali u dnevne boravke, stvarajući nered i haos, pred publikom nacionalno i vjerski osviještene javnosti, što uporno preko očiju stavlja poveze a u uši vosak. Jedan za drugim iskočiše tako 4 moralna leša, usmrdjela kadavera od truleži gnilenja u nekoj sjeni, mraku, tmini institucionalnih podruma.
Slučaj na konac, pa kom opanci a kom obojci
Navest ću vama svima dobro poznate, mada iz aktuelne memorije vrlo lako skliznute sporne slučajeve, bez hronološkog redoslijeda.
1. Slučaj Brčko
U februaru 2025. policija u Brčkom je pronašla 31 dijete, među kojima i bebe, u jednoj privatnoj kući, a pokrenuta je istraga zbog “trgovine djecom”, “zataškavanja” i moguće umiješanosti osoba iz oblasti javne službe. Iako je javnost saznala za brojke i hapšenja, već u startu se postavlja pitanje: kako je moguće da toliki broj djece bude u takvom stanju, i šta je učinila policija, socijalna služba, nadležni organi prije nego što su stvari izašle u javnost? Sustav koji štiti djecu a koji uključuje državne, entitetske i kantonalne institucije ovdje je pokazao elementarnu slabost. Umjesto da se pokrene brza i transparentna istraga, imamo osjećaj da se izvještava samo i isključivo o posljedici i to bez dublje analize i istrage. Očito je da se ne ide na temeljito razotkrivanje mreža i struktura, koje su omogućile, da se ta djeca nalaze u tom stanju.
2. Slučaj Tuzla
U oktobru, odnosno novembru 2025. javnost je saznala da je u Tuzlanskom kantonu uhapšeno osam osoba, među kojima četiri policijska službenika i profesor na univerzitetu, bivši poslanik u skupštini, pod sumnjom da su organizovali podvođenje i profitirali od seksualne eksploatacije maloljetnica iz doma za djecu bez roditeljskog staranja Detalji su više nego potresni, pri čemu djevojčice rođene 2009. godine, psihosocijalno unutar kategorije sistemske ranjivosti kao „štičenice“ doma za djecu bez roditeljskog staranja postale su žrtve službenika iz reda institucija koje su ih trebale štititi. Umjesto brige, skrbi i sigurnosti pod okriljem društvene zajednice, nalazimo policijske službenike koji navodno „regrutuju“ i eksploatišu ranjive maloljetne osobe. Kada institucije koje bi trebale štititi djecu postanu dio problema, onda je moralni i društveni poredak duboko kompromitiran, a društvo se nalazi pred prelomnim momentom odluke o svojoj propasti ili bolnom putu izlječenja.
3. Slučaj Sarajevo I: „Panteri“ i „jedan je Hase“
U septembru 2025. objavljeno je na više portala kako je grupa „Panteri“, koja se predstavlja kao civilna/parapolicijska formacija koja „lovi pedofile“, uhvatila direktora javnog poduzeća Haseta Tirića, uhapsivši ga, odnosno optuživši ga, za pedofiliju. Tirić je demantovao optužbe i rekao da je on žrtva zasjede, ma šta to značilo. Ono što je dodatno značajno u cijeloj priči je informacija koja se pojavljuje u pojedinim medijima o tome da su „Panteri“ tražili 20.000 eura od Tirića da zataškaju priču. Uskoro su „Panteri“ uhapšeni, no niko nigdje ne spominje, šta je sa istragom o navodnoj pedofiliji, niti se više spominje u kojem je pravcu otišla istraga uhapšene grupe „Panteri“.
Očito je da institucije ne funkcionišu ili ne reaguju, barem ne u zoni istraga pedofilije, no su veoma ažurni na polju hapšenja po sumnji na ucjenu. Mogućnost da se snimci, dokazi, optužbe koriste za ucjenu, političku/privatnu igru, umjesto za javnu pravdu je užasna, no ništa manje strašna nije niti činjenica da problem pedofilije nikoga ne zanima, pa čak niti „normalne“, pristojne građane ove zemlje. Institucije (policija, tužilaštvo) umjesto da transparentno i efikasno reaguju, očito ostaju paralizovane ili u igri nejasnih interesa.
4. Slučaj Sarajevo II
Kao dodatak, vrijedi istaći da je u sarajevskom kantonu uhapšeno dvoje policajaca (MUP KS) zbog seksualne zloupotrebe maloljetnika. Problemi se više nego dešavaju unutar sistema, u okviru i od strane same policije, koja ima mandat zaštite. Prirodno je onda posumnjati da je na sceni aparat unutar sustava, koji štiti vlastite službenike, zataškava, ne reaguje pro-aktivno na zloupotrebe, stvara kulturu nedodirljivosti, oblikujući sistem protežirane koruptivne hijerarhije društvene moći iznad zakona, što je najgori mogući okvir za zaštitu djece i drugih ranjivih kategorija.
Društveno-nemoralno polje i kultura šutnje
Kada se sagledaju svi navedeni slučajevi kao cjelina, pojavljuje se opći obrazac unutar kojeg su ranjiva djeca, institucije koje nisu spremne ili nisu voljne reagovati, složene veze između policije, politike, privatnih interesa, neformalne moći, i javnog skandala koji se zatim zataškava, ili servisira kao izolovani incident. To je društvo koje njeguje kult šutnje, gdje se stvari guraju pod tepih; nespremno za suočavanje s dekadencijom i moralnom odgovornošću. Kada policija i politika nisu samo slab štit nego i mogući učesnik, onda nije riječ samo o kriminalu, već civilizacijskom sunovratu.
Posljedice su ovo politika, koje su omogućile klijentizam, korupciju, neefikasnost institucija, odvojenost vlasti od naroda, gubitak doticaja sa stvarnošću vladajuće kvazi elite. Bezbrojni su i dobro poznati izvještaji koji sugeriraju da je SDA u ove tri decenije vlasti beskompromisno pokušavala blokirati procesuiranje korupcije i da je njen utjecaj zahvatao i izbor organâ kao što je Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine (CIK) i Vijeće za odlučivanje o imenovanjima i razrješenjima sudaca i tužilaca Bosne i Hercegovine (HJPC). Upravo takav sistem, u kojem političke partije imaju preveliki utjecaj nad institucijama, omogućava da se slučajevi poput ovih: pedofilije, eksploatacija djece, policijske zloupotrebe, događaju u okviru gdje odgovornost nije transparentna i gdje veći mehanizmi nadzora često ne funkcionišu.
Ovo nije samo priča o kriminalu, već o društvu koje je izgubilo moralni kompas. Kada institucije postanu dijelom problema: policija, socijalne službe, političke elite, tada je budućnost ostavljena bez zaštite. Zataškavanje nije slučajno, već je podstrekivano strukturama, koje imaju interes, da se ne otkriju veze koje vode prema sistemu i duboko unutar njega.
Kult šutnje i neodgovornosti koji traje decenijama u BiH omogućava da se takvi slučajevi ponavljaju, a žrtve ostaju bez pravde.
Ako želimo da promijenimo stanje, neophodni su snažniji civilni nadzor, nezavisne istrage, depolitizacija institucija, i preispitivanje političke kulture u kojoj je dominirala jedna partija, SDA i omogućila, ili barem nije spriječila, ovakav sustavni deficit.
Trebamo neovisno novinarstvo, koje neće šutjeti kad to vladajuće strukture od njih traže, već će istraživati istinu i tražiti, zahtijevati pravdu. Trebamo institucije koje će raditi i funkcionisati bez uplitanja iz politike, bez stranačkog kadroviranja i nepotističkog upravljanja karijerama. Na svim ovim slučajevima je vidljivo da su institucije ali mediji zakazali, ali je zakazalo i javno mnijenje i nevladin sektor. Vidljivo je da su propusti ogromni i što je najgore nemoguće se oteti dojmu, da ti propusti nisu slučajni, već namjerni. Evidentno je kako:
- Niko institucionalno a niti medijski ne pokreće dubinsku analizu uloge institucija, koje su ranije trebale reagovati (socijalna zaštita, centri za djecu bez roditelja, nadležni organi), dakle njegovati procese prevencije ili ranijeg otkrivanja.
- Medijski izvještaji često se ostavljaju da slučajevi izgledaju kao „izolovani incident“, te ih se rijetko povezuje s dugotrajnim institucionalnim slabostima ili sistemskom zaštitom djece.
- Gotovo da se ne postavlja pitanje o tome, kako je moguće da da sistem „zaštite“ (tj. policija) postane dio eksploatacije, odnosno pitanjem odgovornosti unutar institucija, kao i sistema samokontrole.
- Evidentan je nedostatak detalja istrage, mogućih propusta nadzora, ili mreža koje su omogućile eksploataciju, pri čemu su u javnim izvještajima, mehanizmi, uglavnom opisani na površinskom nivou (ko je uhapšen), a manje šta su bile prethodne signalizacije ili nadzor nad institucijama.
- Izvještavanje ostaje senzacionalističko, bez da se razradi sistemski kontekst, zašto institucija koja štiti nije bila adekvatna, kako je moguće redefinirati nadzor, koje su proceduralne slabosti.
- Alarmantno izostaje značajniji medijski “follow-up” u vidu barem površne analize šta će institucije konkretno poduzeti da se spriječe slični slučajevi, ili obavezni izvještaj o dugoročnim posljedicama za žrtve i sistem.
- Ne postoji opsežan javni pritisak da se provođenja istrage i sankcija prate, te izvještavanje često ostaje na nivou vijesti, bez nastavka, bez tendencije da se prati „šta je bilo dalje, šta se krije u pozadini, šta i kako se zakonski kvalifikuje unutar slučaja“.
- Slučajevi u pravilu ostaju neistraženi, sve ponire u tišinu, zaborav i prešutno prihvaćanje, da se tu nema šta dublje istraživati, jer o nekim je stvarima bolje ništa ne znati i ne pričati.
Takvi propusti dovode do toga da se slučajevi percipiraju kao šokantni, ali jedinstveni događaji, sporadični incidenti, često bez spremnosti da se uopšte nazovu pravim imenom, čime se izbjegava suočavanje s mogućnošću sistemske prevare i propusta ne samo nadležnih institucija, već i samo-prevare kao posljedice vlastite nezainteresiranosti za stvarno stanje zajednice, te nespremnosti da se prihvati činjenica o saučešću u opštem društvenom propadanju i gubitku moralnih uzusa.
Ovo sve sa čime se suočavamo kao društvo nije nastalo slučajno, nije se desilo samo od sebe, već je posljedica decenijskog manjka brige za vrijednosti, nedostatka društvene norme i sankcije za kršenje tih normi, neartikuliranog ali ništa manje evidentnog, prešutnog prihvaćanja i toleriranja kršenja normi od strane „odabranika“. Posljedica je to stolovanja bezumne, neinteligentne, primitivne, polupismene stranačke elite, koja je obećavala pluralizam a forsirala jednoumlje, veličala demokratiju a uspostavljala totalitarizam. Ovo ludilo u kojem živimo decenijama, plod je ljubavi prema dunjaluku i moći, onih što su postali sve ono protiv čega su pričali dok nisu postali vlast.
Ne, nije ovo, kako će neki reći, mržnja prema SDA, što iz mene progovara, već glas bolne istine, jer oni su vlast tri decenije i oni su oni koji su se za nas prema svojim riječima jedini borili. Pa, bolje bi bilo da nisu. A kad već jesu valjda je vakat da se sad za nekog drugog počnu boriti. Nama je dosta i preko više.
Moj djed sa očeve strane, umro je doslovno na sedždi. Bio je to čovjek, čiji se život svodio na težak rad i molitvu. On za Ramazana nije mogao uzeti godišnji, kako to ovi vrli SDA mumini čine, već je postio po suncu, na njivi, od jutra do mraka, lomeći leđima zemlju, a ona njega. Taj moj djed je uoči dolaska pluralizma šapnuo nešto što dugo nisam razumio: „Ne dao Bog muslimanima, da muslimani dođu na vlast!“, bile su riječi čovjeka, koji je za vjeru odležao tri godine.
Svakim danom od rata na ovamo, sve mi je jasnije zašto je to rekao i šta je sa tim mislio. Život me naučio, da često ništa nije onakvim kakvim se predstavlja, a pogotovo da istina većine, obično leži daleko od Istine.
Pa ti narode vidi. Šta god za nas govorili, nismo mi ni blizu glupi, kako se volimo praviti. Sve znaš, pa izmjeri i odreži.
Vrijeme je da pobjegneš od prošlosti!
