Bošnjački nacionalizam predstavlja, od okončanja rata devedesetih, najveću prijetnju samome sebi i jedinoj državi koju ima na raspolaganju. Kroz decenije su se unutar njega izdvojile različite struje pod maskama često suprotstavljenih ideoloških imenitelja.
Prvi je pravac forsirao spregu sa religijom, nabrijavajući vjerski identitet, uvlačeći vjeru i njene institucije u sve pore javnog života i odlučivanja, uključujući i politički, kao i diplomatski. Ekstremni primjeri ogledaju se u nastupima i izjavama Reis ul uleme o izborima, sudskim presudama, političkim koalicijama, strankama i političarima, te odlukama zakonodavne i izvršne vlasti. Reis je pri tome čak uzimao sebi za pravo i da daje javne komentare i odgovore mnogim političarima, a posebno onima iz srpskog i hrvatskog nacionalnog korpusa, visokom predstavniku, ambasadorima svjetskih sila, kao i europskim institucijama.
Ovo kontinuirano nametljivo prisustvo vjere, vjerskih službenika i njihovih institucija u javnom prostoru, koje očito ugrožava sekularnu prirodu našeg društva, uz intenziviranje prisustva agresivnijeg oblika ispoljavanja religioznosti, očitijeg, ne samo u vizualnoj prezentaciji, već i u, na javnim mjestima, u javnim institucijama i na društvenim mrežama, sve prisutnijeg, netolerantnog vjerskog narativa, skreću pozornost kršćanske Europe i islamofobnog svijeta današnjice na bosanske muslimane, kao potencijalnu ekstremističku prijetnju u srcu te iste Europe.
Ovakav ishod, definitivno nije, u interesu niti Bošnjaka, niti opstojnosti Islama na ovim prostorima, već se kao jedini motiv za ovakve vrste djelovanja mora prepoznati želja, nakana i spremnost na djelovanje, Islamske zajednice, sa isključivim ciljem jačanja njene uloge i utjecaja u društvu, kao i značaja i uključenosti njenih službenika u sve sfere javnog života i odlučivanja.
Pravdanje takvog ponašanja i djelovanja brigom za opstojnost Islama na ovim prostorima, više je nego neodbranjiva, jer ne samo da je ovdje Islam opstao stoljećima u mekšoj i tolerantnijoj formi već je percipiran, kao takav za vrijeme ratnih dešavanja devedesetih, prepoznan kao prihvatljiv europskom duhu i tradiciji, te na neki način i kao “tačka dodira” za otvaranje dijaloga između suprotstavljenih civilizacija.
Model religioznosti, čijem ekspanzivnom razvoju svjedočimo, daleko je od onoga što je Europi bilo ili jeste prihvatljivo, jer je zasigurno neodoljivo podsjeća na afganistanske, iranske, saudijske i druge kulturne obrasce, koje osjećaju i doživljavaju krajnje stranim i uglavnom neprihvatljivim.
Stoga ne treba čuditi, da mnogi naši intelektualci, ovu radikalizaciju, kojoj svjedočimo na terenu, pripisuju planskom i smislenom djelovanju i utjecaju obavještajnih službi neprijateljski nastrojenih susjeda, kao i nekih drugih centara moći, koji Bosnu i Hercegovinu vide kao jeftinu valutu za potkusurivanje ili skretanje pozornosti sa njihovih stvarnih interesa.
Ko god stajao iza te agende, ili se ona dešavala stihijski i slučajno, kao posljedica potrebe za jačom grupnom kohezijom unutar religije kao krunskog identiteta, trebali bi se svi vjerski službenici, a posebno uvaženi Reis zapitati, kakve i čije interese ostvaruju i po koju cijenu, te da li se to može okarakterisati, u povijesnom kontinuumu, kao izdaja.
Drugi je pravac, bošnjački nacionalizam pokušao prikriti iza populističkog zagovaranja građanskog društva, forsirajući koncept, koji je omogućio da Bošnjaci svojim glasovima, koji im u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva ne trebaju, biraju sebi hrvatskog predstavnika u tom istom Predsjedništvu, dobijajući tako dva od tri člana Predsjedništva. Ovakva praksa je dovela do zaoštravanja odnosa Bošnjaka i Hrvata, koji se s pravom osjećaju prevarenim, izdanim i ugroženim budućom očigledno nadolazećom majorizacijom. Bošnjaci se raduju ovakvoj situaciji, osjećajući nadmoć i doživljavajući sebe “igračima”, koji su nadmudrili Hrvate i pokazali im “gdje im je mjesto”.
Ovakva pak promišljanja Bošnjaka, znak su intelektualnog zamagljivanja i zatupljivanja prouzrokovanog dejstvom emocija, stavova, očekivanja, predrasuda i želja.
Najveća izdaja bošnjačkih interesa i države upravo se desila kroz politiku izborne krađe hrvatskog mjesta u Predsjedništvu.
Takvo ponašanje, koje se maskira retorikom građanštine i patriotizma, podvala je Bošnjacima koja je dovela do toga da su se hrvatski politički predstavnici približili srpskim, definitivno se udaljavajući od bošnjačkih.
To približavanje bosanskih Hrvata, bosanskim Srbima, dovelo je do približavanja hrvatske zvanične politike srpskoj politici separatizma u bosansko- hercegovačkom entitetu Republika Srpska, a time i poticanju ideje o “muslimanskim radikalima” koji ugrožavaju europske narode, odnosno Hrvate i posljedično opisanoj situaciji Srbe, a koju su hrvatski poslanici u Vijeću Europe širili, štiteći interese Hrvata u BiH.
Stoga je izuzetno važan doprinos kritikovane i napadane Trojke upravo i prije svega sadržan u ponovnom približavanju sa hrvatskim nacionalnim korpusom, a za koji ih se stalno proziva izdajnicima. Zbog tih napada i prozivanja, a da ne bi potpuno propala na izborima, Trojka, na žalost, vjerovatno neće učiniti za Bošnjake najvažniju stvar u trenutnoj političkoj zbilji, a to je izmjena izbornog zakona, koja bi omogućila Hrvatima da biraju svoga predstavnika.
Naglašavam, kako to nije najvažnija stvar za Hrvate u BiH, ali zasigurno jeste za Bošnjake, koji na žalost, kao niti njihovo nacionalno i vjersko vodstvo, nisu svjesni toga, već se upinju na štetu Bošnjaka i same države, a za oboje bi kažu dali sve. To sve očito ne podrazumijeva vlast i moć, a njih definitivno i sigurno održavaju na račun sukoba i prijetnje destabilizacijom i novim pogromima.
Dakle, to što smo birali Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva, najveća je izdaja od rata na ovamo i vjerovatno druga izdaja države, po težini odmah iza potpisivanja Dejtona.
Treći pravac nastajao je tiho, stidljivo i gotovo nevidljivo pod okriljem socijaldemokratije, kao sada već jasno izdvojeno krilo SDP-a koje prijeti da razvali tu najstariju partiju idejom o približavanju SDA u zajedničkom interesu zaštite bošnjačkih nacionalnih interesa.
Taj koncept je kao i prethodna dva donio ogromnu štetu interesima Bošnjaka i države, ugrožavajući opstojnost jedine političke opcije čija je ideologija nadnacionalna i sposobno da okupi, udruži i pomiri nacionalne netrpeljivosti.
Svođenjem nadnacionalne ideologije socijaldemokratije na nivo nacionalizma uz evidentni vjerski narativ prisutan u personalnoj i obiteljskoj prezentaciji članova SDSP-a okupljenih oko te struje, predstavlja stoga ozbiljnu prijetnju ideji, koja je pokazala u posljednjih par godina da je dijalog sa “drugima” moguć i da je briga za državu nadnacionalna kategorija.
S obzirom, da je više nego jasno, kako je izvorni SDP, sa svojom temeljnom ideologijom, jedina politička opcija u BiH, koja ima šansu pokrenuti društvo ka izljećenju, ova tendencija ka podjeli i nacionalnom obilježavanju partije, bude sumnju u postojanje nevidljive ruke, koja kao i u prethodna dva primjera nacionalne retorike, povlači kontraproduktivne poteze i gura državu i njenu budućnost ka ponoru raspada i nestanka.
Da li oni, koji slijede taj protokol nacionalističkog razvaljivanja socijaldemokratije, to čine radi populizma ili vlastite gluposti ili su na nečijem platnom spisku, irelevantno je, jer na koncu historijskih dešavanja bit će bitan samo krajnji efekat djelovanja, koje se mora razumijevati kao izdaja, jednaka onoj iz prethodna dva slučaja ili još gorom, s obzirom da dolazi iz redova kojima je primjereno prosvjetiteljstvo i kozmopolitizam, oslobođeni od podjela na nacionalnoj i vjerskoj osnovi.
Postoje mnoge grupacije u politici i izvan nje koje su primarno nacionalistike bošnjačke provenijencije koje se ne mogu svrstati niti u jednan od ova tri pravca, ali su ili beznačajne po utjecaju i djelovanju ili predstavljaju kombinaciju gore spomenutih pravaca.
Možemo zaključiti, kako je bošnjački nacionalizam najopasniji po sebe samoga i opstanak države, te kako je malo vjerovatno da su načini njegovog ispoljavanja i jačanja produkt slučaja već da su gotovo sigurno posljedica intervencije raznoraznih službi, koje su još od vremena “sarajevskog procesa” prepoznali potencijal tog nacionalizma da uništi samoga sebe i svoju jedinu državu.
Temelji nastanka i opstanka te države su u multikulturalnosti, prihvatanju drugog i drugačijeg, mekoći ispoljavanja nacionalnih i vjerskih sentimenta, te nepresušnom kreativnom izvoru koji, iz te šarene tapiserije, crpi duh umjetnosti specifičan i prepoznatljiv u vrjednosnoj percepciji svjetske kulturne baštine.
Nema Bosne bez Hrvata i Srba, dragi moji Bošnjaci. Samo ako budete imali Hrvate i Srbe, koji se osjećaju sretni i zadovoljni u odnosu, koji smo s njima izgradili, imamo šansu da očuvamo i unaprijedimo našu državu.
Republiku Srpsku mogu ugasiti samo Srbi, koji u njoj žive, ukoliko se ikada desi, da prepoznaju kako im je jednako sigurno, a puno isplativije da žive u zajedničkoj cjelovitoj državi.
To što su njihovi predstavnici počinili genocid ništa ne znači, jer pravda i pravo, želje i mogućnosti, najčešće nisu isto. To što se ponašamo kao da nam oni nešto duguju ili kao da nam svijet nešto duguje, samo nas baca dublje u bezdan beznađa i gubitka doticaja sa stvarnošću.
To što vjerujemo kako nam Bosna pripada jer je jedini volimo, jer je nama jedina država bez rezervne varijante, ne daje nam legitimitet niti legalitet u tim zahtjevima, već nas stavlja u obavezu, da budemo mudriji, pametniji, zreliji, socijalno i emotivno inteligentniji, da pokažemo smirenost, pitomost, dobronamjernost, širinu i spremnost na prihvatanje i praštanje, kako bi stvorili preduvjete za zajednički život, kao jedini način i put opstanka države.
Ne znači to da treba zaboraviti nesretnu sudbinu, koja nas kroz historijski kontinuitet prati, urezana na platnu povijesti krvavom kamom i paklenim lomačama. Spremnost jednog naroda da se brani nije sadržana u siledžijstvu, bahatosti i prijetnjama, već podizanju opšte kompetentnosti i kompetitivnosti svakog člana njegove zajednice, te osnaživanjem unutargrupne kohezije, otvorenošću za iskustva, izazove i nova saznanja i spoznaje, a ne autističnom matricom zatvaranja u sebe i svoj mikrosvijet.
Podizanjem samopoštivanja i samopouzdanja svakog člana svoje zajednice, ta zajednica postaje stabilna i sigurna, odaje dojam zrelosti i snage, a takvu zajednicu niko normalan ne napada, jer je mora uvažavati i poštovati zbog njenog sveprisutnog povjerenja u vlastitu moć i slke snage koju odaje. No očito je kako je takav program bošnjačkim liderima pretežak.
Teško je bilo u ovih tri decenije izgraditi kvalitetno obrazovanje. Naprotiv, uništili su i ono što smo imali, kao da im je neka tajna služba platila za taj čin.
Teško je bilo urediti zdravstvo i podići ga na nivo koji odražava čistoću, organizaciju, brigu, kontrolu, nadzor, sigurnost, humanost i pouzdanost. Lakše je bilo pustiti da sve propada iz decenije u deceniju, od zgrada do kadrova i aparata.
Teško je bilo izgraditi infrastrukturu, napraviti ceste, modernu željeznicu, vještačka jezera, sačuvati i unaprijediti šumu. Bilo je puno lakše pustiti željeznice da propadnu, na autoputu graditi 100 kilometara, gotovo dvije decenije, iskrčiti šume i napraviti klizišta.
Baš da se čovjek zapita, da li to neko sprovodi neprijateljsku agendu, zlobnih susjeda, koje sretnima čini samo naše propadanje i “konačni nestanak”.
Dosta mi je tih silnih patriota, što su najveći izdajnici u našoj nacionalnoj i državnoj povijesti. Dosta mi je njihove brige i zaštite, njihovih planova i strategija, što ne dopiru dalje od Kobilje Glave.
Ja da se pitam, sve bih stavio pod istraže radnje, da vidimo ima li tu šta sumnjivo, da li ih neko za svo ovo zlo što su nam učinili plaća, ili su doista samo toliko glupi, nesposobni, sebični, samoživi i zli.
Kome god nije izborni zakon i pravo Hrvata da biraju sebi člana Predsjedništva, najvažniji bošnjački interes, taj je neprijatelj države i Bošnjaka, najveći izdajnik kojeg smo imali, plaćenik, na spisku tajnih službi, još tajnijih društava, programa i projekata usmjerenih na uništenje Bosne i Bošnjaka.
