Traju evo studentski protesti u Srbiji, mnogo duže nego se očekivalo, ne gube energiju, kako je uobičajeno sa protokom vremena, ne dolazi do entropije, već se naprotiv masa i energija uvećavaju. Zahtjevi su jednostavni i ima ih samo četiri: procesuiranje krivaca za pad nastrešnice u Novom Sadu, procesuiranja napadača na studente i ostale prosvjednike, amnestija za sve učesnike protesta i povećanje izdvajanja za visoko obrazovanje.
Mediji diljem regiona, a i šire, ove proteste prezentiraju kao veliki iskorak za Srbiju, početak promjene, koja ne samo da bi mogla izmijeniti unutarnje političko stanje Srbije, već imati ogromne refleksije na međunarodnom nivou, a prije svega na međususjedske odnose u regiji.
Jesu li ti protesti doista tako revolucionarni na planu unutarnjeg i vanjskopolitičkog odnošenje srpskog nacionalnog bića spram prošlosti, aktuelne sadašnjosti i bliske i dugoročne budućnosti?
Meni ne djeluje da jesu.
Naime, ovi protesti ne dovode pod znak pitanja velikosrpsku osvajačku politiku devedesetih, ne odriču se nje, niti njenih “junaka”, ne distanciraju se od nje, ne osuđuju je, niti proglašavaju njene nosioce srpskim izdajnicima, izrodima i međunarodnim zločincima, što prema sudskim presudama jesu.
Ne dovode ovi protesti u pitanje niti rehabilitaciju četničkog pokreta i Draže Mihajlovića, niti priznaju fašistički i zločinački karakter tog pokreta, niti ga odbacuju, kao perjanicu srpstva, kakva je postao posljednjih 30 godina.
Ne osuđuju oni niti velikosrpsku politiku prema Crnoj Gori, niti se odriću srpskog prava na nju, njenu kulturu, baštinu, teritoriju, crkvu i historiju. Ništa od toga ne čine niti po pitanju Kosova.
Ništa ne čujemo niti, kada su u pitanju stavovi te mase mladih, o Bosni i Hercegovini, zločinima i genocidu počinjenom u ime srpstva i pravoslavlja, ništa o njihovom doživljaju bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska i njenim inicijativama za odcjepljenjem i priključivanjem matici.
Ne čujemo nikakve stavove niti o agresiji na Hrvatsku, rušenju njenih gradova i ideji da se od nje otme više od 50% teritorija, sa idejom o srpskom svetu, o svim Srbima u jednoj državi.
Niti jednog trena ta mladost se nije odrekla te sramne prošlosti, nije proglasila zločinačkom, nije glasno uzviknula da ne prihvata da je to neko u njihovo ime činio. Nema ni slutnje o tome, da su spremni tu prošlost i zločince iza nje, staviti na stub historijskog srama.
Ne, oni samo žele, da njima napokon bude bolje, da Srbija napokon postane dovoljno jaka, stabilna i moćna, da bi postala istinski faktor, ne samo na regionu, već i u Europi.
I nije sporno, niti sramotno, već pohvalno, to što žele vidjeti svoju zemlju uređenu, moćnu, važnu, veliku, kako bi na nju bili ponosni i u njoj bolje i sretnije živjeli, živote dostojne čovjeka.
Sporno je to što je uvijek i u svakom kontekstu ideja o velikoj i jakoj Srbiji u sebi imala pretenzije ka drugim narodima, njihovom suverenitetu i njihovim teritorijama.
Šutnja je odobravanje, pa tom logikom, sve ono o čemu ta mlada Srbija na ulicama šuti, za mene ona svo to zlo time odobrava. Ako ga i ne odobrava, onda u najmanju ruku, nije niti spreman da se sa njim obračuna i krene dalje u nekom drugom smjeru.
Stoga je za mene promjena, koju ovaj protest može donijeti, samo kozmetička promjena, mogućnost promjene maske, ispod koje se i dalje krije lice vuka.
