Vrijeme, koje dolazi, uvijek je iz perspektive onih što odlaze, lošije od onoga u kojem su oni živjeli. Često objašnjenje tome nalazimo u nostalgiji za vremenima mladosti, snage, nade i prilika, svega onoga što sa godinama nestaje, svodeći čovjeka na potrošača resursa, koje je stvorila njegova mladost.
Postoji velika doza patetike u svim tim zapomaganjima o boljoj i ljepšoj prošlosti, no ako realno sagledamo stvari, čini se kako smo mi generacija, što s punim pravom prezirno posmatra novi svijet pred svojim umornim očima. Nije to promjena unazad par godina ili deceniju, koje se sablažnjavamo, već višedecenijski rascjep kulture i civilizacije, antipod normalnosti i humanog vrijednosnog konteksta, koji svojom brutalnošću, bestidnošću i nametljivošću izazivaju duboku zebnju u srcu, umu i duši dobra i poštena insana.
Nasuprot poštenja postao je važan uspjeh po svaku cijenu. Čast, stid i obraz, od vrline, izmetnuše se u sprdnju i vic o iluzijama nesposobne budale. Znanje postade relativno. Diploma se svede na obični papir. Struka i vještina autentičnost počeše crpiti iz auto-deklaracija i preporuka centara moći a ne edukacijskih i certifikacijskih institucija. Titule i zvanja postaše roba, kao i svaka druga dostupna na pijačnim tezgama ili preko e- buvljaka.
Kriminalci postaše junaci, nepismena bagra ultra- zabavljači, šou- meni sa toaletnih zrcala skliznuše na velike scene, slučajni prolaznici se u haustorskom tunelu presvukoše u zvijezde, magarci zasjedoše u poslaničke klupe, neabortirane društvene anomalije postadoše decenijska vlast.
Bezosjećajne i beskrupulozne, patološki ambiciozne karijeriste prozvasmo vođama, liderima, izjednačismo egoizam i altruizam, uz izliku, kako je nemoguće voljeti čovječanstvo, ako ponajprije nisi fanatično volio samo sebe.
Nekada su nam junaci bili borci za pravdu, moralne gromade spremne da žrtvuju sve za više ciljeve, za opšte dobro, a sada u njima vidimo prijetnju našem komforu zaokruženom unutar javne kuhinje i dva besplatna obroka, manje više.
Nekada smo slavili pjesnika, pisca, umjetnika, spremnog da zamahne perom, da napadne riječju, satirom, kritičkim ili alegorijskim tekstom, da ogoli i ismije društvo propadanja, lošeg vladara, gologa cara, sudiju što saslušava vuka il jazavca, a sad te heroje vremena ljudskih, patvorimo za laž, nepoštenje i društvenu pogrešnost, zazivajući na njih osudu i kletvu, stavljajući im metu na leđa, sjajniju hiljade puta od one što su joj nekadašnji kraljevi namicali, osuđujući ih na progon ili smrt.
Njihova osuda nada je ulizice i licemjera u lični profit, pa makar bio sitan čar, poput učešća u razmjeni studenata pod okriljem Erazmusa, ili puko obećanje o poziciji asistenta, ili barem prilika da se dođe do nezasluženog znanstvenog izbora, osrednjeg ručka i pijanke, ili slobodna raspodjela nenamjenskih sredstava i poticaja od deset hiljada bamova.
Nekada je junak bio David, a sada rulja navija za Golijata.
