Kad je Bog odlučio kazniti Bosnu i Bošnjake dao im je parlamentarne izbore i „demokratiju“. Tako su ti izbori svake dvije godine postali poligon na kojem imamo priliku iskazati sav svoj primitivizam, nepismenost, nekulturu, nedostatak lijepog odgoja, manjak poštivanja bilo kakvih vrijednosti, nesposobnost logičkog i racionalnog promišljanja, sklonost besmislicama, mitovima, tračevima, laganju, praznom zaklinjanju i još ispraznijim obećanjima. Ambis je to kroz koji padamo jače od mjesec dana nesvjesni provalije pod nama i brutalnosti moralnog i vrijednosnog pada koji taj skok ka dunjaluku nosi.
Za one, kojima je taj termin relativno stran, dunjaluk je vanjski svijet, svijet materijalne zbilje, percipirana iluzija, koja tako plavi ljudska čula, da lako zaokupi i tijelo i dušu mišlju o apsolutnoj isključivosti vanjskog postojanja.
Taj vanjski svijet nije jedinstven i zasigurno da nije jedan. Naše kolektivne percepcije oko kojih smo usaglašeni sa onim dijelom stada kojem pripadamo oblikuju zasebne vanjske svjetove, kojima osjećamo pripadnost, kojima kroz život služimo, robujemo, hamalimo i povinujemo se skrušeno zahtjevima dokazivanja pripadnosti i odanosti. Nerijetki su ti vanjski svjetovi suprotstavljeni jedni drugima te ulaze u sukobe, uvlačeći i nas kao naši sadržioci u trvenja, suprotstavljanja i konflikte.
Kroz percepciju pripadanja različitim vanjskim svjetovima, kojima je pripadnost uglavnom određena nesretnim slučajem i udesom a još nesretnije našim na oko personalnim izborima, nastalim kroz zavodljivu igru pokretnih slika i pratećih tonova dunje, postajemo jedni drugima neprijatelji spremni na međusobno istrebljenje i uništenje po potrebi i zahtjevu kolektivne svijesti kojoj smo iskazali pripadnost ili unutar koje smo se usudom zatekli.
Postoje međutim i unutarnji svjetovi, kojima možemo pripadati. Čitava je paleta tih svjetova, maštovita, kreativna, beskrajna poput svakog svijeta ideja.
Najljepši primjer sukobljavanja vanjskog i unutarnjeg svijeta je Ahilovo oplakivanje Hektora kao brata, nakon što ga je ubio i masakrirao u vanjskom svijetu suprotstavljenih pripadanja trenutku, da bi se sa njim u vječnosti susretao kroz unutarnji svijet koji su dijelili. Na žalost većina ljudi poznaje samo vanjske svjetove. Što je još strašnije većina vjeruje kako je samo njihov vanjski svijet stvaran i pravi, a da su svi drugi izmišljeni i lažni, te žive i umiru u zabludi, zavedeni živahnom igrom iluzija.
E sada od apstraktnog ka konkretnom što bi moj profesor metodologije rekao.
Na jednom od izbornih skupova u okolini Zenice, nedavno, u sudaranju polariziranih vanjskih svjetova, desilo se strahovito svetogrđe, primjereno našim izbornim dešavanjima i procesima.
Jedan od kandidata BHI Fuada Kasumovića popljuvao je i izvrijeđao čovjeka, koji je institucija bosanske intelektualne zbilje proteklih decenija, čovjeka koji je Hektor slobodne misli, poučavanja drugih i čuvanja države. Dementnim starcem i magarcem natovarenim knjigama je taj neuki školarac, zaslijepljen svjetlima dunje nagrdio plemenitog Mustafu Spahića Mujkija. Problem ne bi bio da je Mujkija kao Hektora nagrdio i osakatio kakav Ahil, jer je čast pasti od Ahilove ruke i mača, a i utješno je to što bi te taj isti Ahil oplakivao kao najrođenijeg, jer je iz svoje veličine u stanju vidjeti i tvoju veličinu.
Problem je kad te „nožem iz potaja“ zbode hinja, bezvrijedni ološ, samo zato što mu je neko dao da uđe u prostorije u kojima ti slomljen od decenija ratovanja, umoran ležiš, kunjaš, odmaraš, spavaš.
Ljubim Ti ruku Mujki, a svi koji me znaju će posvjedočiti da nisam od onih koji se pred bezvrijednom dunjom savijam. Ljubim Ti ruku iz stida, što ne mogu uništiti ovaj razvratni duh palanke, kojem smo dozvolili da nas privedu.