-Zao čovjek je spreman da spali vlastitu državu da bi vladao zgarištem.- Sun Tzu, kineski general, strateg, filozof i pisac (771-256 pne) u “Umijeću ratovanja”
Svjedoci smo, posljednjih mjeseci, živog očitovanja aktualnosti ove historijske istine o vladarima, koja je očito nad- vremenska i odnosi se na svaku vrstu tiranina, diktatora, samodopadljivog, arogantnog suverena abnormalnih ego apetita i obrnuto- proporcionalno njima suženih horizonata i povijesno utemeljene perspektive.
Ego tih lokalnih gospodara vremena, jer kako drugačije nazvati one koji su gotovo tri decenije akumulirali vlast i uz nju prislonjene raznovrsne oblike moći, šireći domet svoga utjecaja na sve aspekte postojanja zajednice iz koje su ponikli, kao da prolaznost radi u njihovu korist a ne protiv njih, rastao je iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, hraneći se sudbinama malih ljudi, njihovim strahovima, zbunjenostima, nesigurnostima, slabostima, očajem, slomljenošću njihova duha, gubitkom volje za životom, ambicije, pa sve do ogromnih izvora duhovne energije što ostaje nakon svake pojedinačne ili grupne smrti najprirodnije iskonske želje za rastom i postojanjem.
Ne poput običnih parazita, već poput biblijskih demona, u sjenama i ćoškovima skrivenih šejtana i džina, ti vladari, što sami sebi daju legitimitet, sami sebe svjedoče, veličaju i hvale, uzdižu i štuju, što sami sebi podižu spomenike, hramove i svetišta, slaveći svoje postojanje i diveći se svome biću, u sebi vide početak i kraj cijeloga svijeta, hraneći se dušama preplašene raje, ubogog, sirotog puka, rastući sa svakim novim isisanim životom, zdrobljenom nadom, potrošenom voljom i izgubljenom vjerom u sutra, tog jadnog plebsa, nad kojim su se njihovi pipci i sisaljke nadvile, pa grle, grabe, ne popuštaju.
Njihovo obožavanje sebe, prešlo je odavno granice patologije, dajući ideji grandioznosti novi štih i višu dimenziju, mesijanstvu pomjerajući zadaću služenja višem cilju, ka postajanju ciljem sami po sebi i unutar sebe. To samo- štovanje je doseglo granice, ne običnog, već krajnje izopačenog ludila, ludila koje najavljuje, u uvrnutom svijetu ka konkretizaciji i realitetu ozbiljene imaginacije o vlastitom uzdizanju ka savršenstvu, ka konačnom obogotvorenju “nebeskog vladara na zemlji, što će se konačno uspeti ka svom tronu međ zvijezdama”.
Tako su nam očite slike i odrazi hiljadugodišnje predaje o smrtnicima, što su se drznuli da moć nad malim čovjekom usporede sa božanskom voljom nad svim stvarima. Naše kolektivno sjećanje pokrene trnce niz kičmu i jezike nam u čvor sveže, uzdrhti dahom i duhom, pri pogledu na te male, lokalne Polideke, Ibn Amine, Ivane Grozne, Nerone, Staljine i Potove novoga doba, pa svrne pogled ka nebu prizivajući Milost, da pošalje narodnog junaka, superheroja, spasitelja. Tako se masa utihne, ušuti, zaokupljena iščekivanjem intervencije, spasa iz nekog vanjskog izvora moći, iz spoljnog polja kontrole, pa uz buku vjernih podanika, svećenika što čiste hramove svojim jezicima i glačaju ikone lažnih bogova, ta tišina stvori sliku apsolutnog podaništva, podrške svih svome tiraninu.
Nekad se ta masa pokrene, rodi se vibracija, što ih ponese na talasu želje za pobjedom duha nad strahom, nad prizemnim nagonima preživljavanja, kontra tavorenja u bijedi ropske egzistencije i pukog runjenja od tačke rođenja do punte nestajanja. Takva je sila zakovitlala srspku mladost, pa je vija ko božanske vjetrove rpomjene niz srpska bespuća i gradove, rađajući nadu bure u sebi, što tutnji ka tronu tiranina. No ne rađa se iz svake oluje zmaj, niti na njoj doleće Persej, Tezej niti Prometej, ne nosi svaka ciklona svoju pernatu zmiju, što može srušiti planinu, ukloniti tminu što buja u njenoj sjeni, niti je svaki pokret dosita promjena.
Ukloniti zlog vladara ne znači ukloniti zlo, što je pružilo korijenje u tkivo zemlje, naroda, nacije. Ne gasi svaki plamen mrak, u srcima nit umu. Neke pobijeđene bolesti ostaju u tijelu pacijenta, da sa njima živi, dok mu ne dođe iz nekih drugih razloga kraj. Neki otrovi, ostaju u nama, jer smo se saživjeli s njima, jer ih osjećamo svojim, dijelom prirode vlastita bića. Neke nakaznosti nazovemo krunama svoje posebnosti, kožom vlastita identiteta, pa ih se nismo spremni odreći, niti po cijenu budućih propadanja i prijetnje konačnog nestajanja, srođeni sa tim gangrenoznim tkivom, naviknuti na smrad što se iz njega širi.
Tako na posljetku vidiš, jasnu činjenicu, kako ni Vučić, ni Dodik, iako tirani, iako iskonsko zlo, iako izrodi, nisu nikakva kopilad, već legitimna djeca jedne ideologije, što još uvijek živo zvoni u koracima, mislima, osjećanjima i djelima, čak i onih što bi da ih sruše, pa svjedočiš kokardama na kapama tog studentskog vala što bi Srbiju da umije promjenom, pa čuješ iz njihovih grla povike divljenja krvniku Mladiću i sličnim koljačima, te vidiš slike najvećeg srama srpske historije, četničkog generala Mihajlovića, koji je toj našminkanoj promjeni nekakva nacionalna ikona.
Isto tako, oni što bi u Bosni i Hercegovini trebali zamijeniti Dodika, čini se da su možd amanji lopovi od njega, ali zasigurno nisu manje pobornici četničke ideologije, historijske revizije i negiranja međunarodnih sudskih presuda. I d ahoće i da žele da budu drugačiji, ne mogu, ne smiju, jer bi im to značilo politički kraj, nestanak na marginama društva čija je ideološka matrica jasno definirana ka nacionalnom radikalizmu spremnom da uništi sve drugo i drugačije ako za tim nastane potreba.
Stoga je pitanje šta se sa svim ovim dobija i šta bi značilo i da se sruši bošnjačke i hrvatske nacionalne nakaze poput Bakira i Čovića, da ih se ukloni iz vlasti i politike, sa scene javnog postojanja, kad je otrov prodro duboko u tkiva i organe nacionalnih bića, sve do srčike u našim kostima. Jednostavno postojimo na pogrešnim, lošim, lažnim vrijednostima, daleko od ljudstva, čojstva i milosrđa.
