Okreni se narode moj oko sebe! Ne slušaj moje laži, već pogledaj, osvrni se, pa mi reci, šta su to oni za trideset godina osim svojih vila, benzinskih pumpi, privatnih fakulteta i šoping centara napravili.
Po prvi puta nakon rata sam prespavao u Mostaru, te tako dobio priliku da prođem gradom, uzduž i poprijeko.
Bolje bi bilo da nisam.
Činjenice što vrište o nesreći bošnjačke besperspektivnosti zabijale su se grubo, nemilosrdno, u dušu, u svaki otkucaj srca, preplavljenog bolom i tugom, što stegne grudi i zasuzi oko, sluđenog uma na rubu ponora, bezdana, što ga rađa svijest o izdaji svega što stane u sliku, jednog naroda, razvučenu od prošlosti do budućnosti, namrvljenih tri decenije grijehova, onih što su nam obećavali i još uvijek imaju hrabrosti obećavati bolje sutra.
Vidio sam Zapadni Mostar, što se gradi, ugleda, pokušava držati korak sa portretom normalnog postojanja, okupanog u svjetlo i prozračne boje optimizma, perspektive, želje za postojanjem.
Vidio sam Istočni Mostar, ispunjen sivilom, srušenim zgradama, koje niko ne obnavlja, pesimizmom, tjeskobom, vremenom zaključanim u procjepu, zaustavljenom kazaljkom na časovniku Sahat Kule, što je trebala postati svjetionik ka boljem dobu, a postala zamka, što baca brodove na oštre hridi. Grad na čekanju.
Narod na čekanju! Moj narod na čekanju.
Takvu bol duha sam osjetio prije toga samo gledajući porušeno Sarajevo netom poslije rata. U takvim trenucima padaju sve optužbe znanih i neznanih o tome da sam izdajnik, jer moje srce što treperi, što prekucava bol moga naroda i strah za njegovu budućnost, kao da će svakoga trena u toj agoniji stati, jedini je sudija moje ljubavi prema mome narodu i domovini.
Zato ništa ne znače i ne dotiču me ti urlici mase što klikće da sam ustaša ili četnik, jer im se riječi tope pred plamenom srca što gori, kao što se u suzama za ehli bejtom istope sve optužbe za nevjeru, bez obzira od koga one dolazile, jer nikada moje oči nisu čitale o nesreći Poslanikova poroda, a da nisu same zaplakale, dok srce jeca u želji da umre.
Jedna je Istina, ostalo su sve samo bezvrijedne istine.
Ovaj moj jadni, napaćeni narod, ubijaju bivši begovi, lome mu čast i oduzimaju dostojanstvo, gradeći novi begovski poredak, u kojem će ih raja slijepo slušati, dok tavori u bijedi, nepismenosti, zatucanosti, primitivizmu, sujevjerju, jadu i čemeru, ubijena u pojam, ubijeđena da ništa bolje niti nije moglo, jer je opstanak zahtijevao takvu žrtvu.
Dok oni pune svoje sehare zlatom, ne ulažući ništa u napredak zajednice, jer im odgovara da ona što dublje potone, kako bi bio što očitiji kontrast njihove moći spram bijede, jada i nemoći malog čovjeka, parališu nam um strahom i mržnjom spram drugoga, adresirajući na te druge svo zlo i svu našu nesreću, pa i tu, da je kod nas sve, prije tri decenije, stalo, a da oni drugi napreduju, jer nas pljačkaju i našu nafaku otimaju.
Okreni se narode moj oko sebe! Ne slušaj moje laži, već pogledaj, osvrni se, pa mi reci, šta su to begovi za trideset godina osim svojih vila, benzinskih pumpi, privatnih fakulteta i šoping centara napravili.
Pokaži mi cestu ili most koji su podigli, bolnicu, školu, vrtić ili fakultet, koji su izgradili.
Pa oni autoput od 330 km grade već 25 godina a tek su 126.5 km napravili, što podrazumijeva da su godišnje pravili 5 km autoputa. Za tih 126 kilometara su potrošili preko 2.7 milijardi KM, što ispada da je kilometar autoputa u prosjeku koštao 20 miliona KM.
Zamisli to, moj narode, da kilometar ceste košta 20 miliona, pa mi onda reci, je li problem “Nikšićeva” afera “spengavanje” ili to što spengavanja za ovih 20 godina nema.
Čitavo vrijeme ponavljam da Trojka, jednu stvar, ne radi kako treba, jer ne forsira, da se sprovode istrage, da se pokreću procesi i da se konačno i u ovoj državi za lopovluke nekoga uhapsi.
Sigurno, da ta ista Trojka ima kamaru grešaka, posebno kadrovskih, ali sve im to mogu oprostiti, dok manjak spengavanja ne mogu.
