E sad na početak priče. Izgubio sam puno u ovih deset godina. Život je takav, on u konačnici uzima sve što je dao. Sa životom se lako izmiriti, ako znaš kako, ali je teško prihvatiti, da si živio u zabludi, da neko čini nepravdu narodu kojem pripadaš, a on u stvari tu nepravdu sam sebi čini.
Iza mene su teških 11 godina, prohujalih od februarskih protesta 2014. Bio sam mlađi, imao vjere, gajio nade, mislio kako je život još uvijek ispred nas. Tada sam, ne razmišljajući mnogo o bilo čemu, ponukan činjenicom, da loše živimo i da je svuda oko nas nepravda, rizikovao svoj posao redovnog profesora na univerzitetu, pridružio se protestima i uskoro, igrom slučaja postao neko koga su smatrali svojim predstavnikom, sve do pojave plenuma, kad sam se sklonio u stranu i posmatrao šta se dešava.
Nakon toga, svi i sve je bilo protiv mene, i “gospodari” i “robovi”.
Kao da nije bilo dovoljno što se na mene sručio sadržaj kanalizacijskog odvoda društveno neprobavljivog otpada, najprije pod dejstvom beskrajne količine stresa uzrokovanog nepravdom, pokošen zlim jezicima pade moj kum i prijatelj, pa mi drugog prijatelja ubiše metkom u redu za pitu, s leđa, pa mi punca uspava respirator, a dajdžu odnesoše zalutale Valkire, što su ga izgubile na bojnome polju. Uspava se na poslijetku i moj vjerni sap(a/u)tnik sa likom psa.
Počeše prijatelji ugrađivati stentove, preživljavati moždane udare, padati u depresiju srednjih godina, svođenja životne bilanse, podvlačenja refe nakon loše odigrane partije, neuspjelih blefiranja, ipak puno boljih nego što su im bile podijeljene karte.
Tri decenije ludila, promašaja, beznađa, doživjele su svoju kulminaciju u svojoj posljednjoj trećini.
U ovoj trećini obesmišljeno je i ono malo normalnosti što nam je preostalo. Narodni junaci, koje smo veličali ispred ekrana, bačeni su u arenu hijenama i lešinarima, zaboravljeni od svih, gurnuti u zapećak. Pokazali smo kako smo narod, koji bi svog Robin Hooda prodao za tapšanje po ramenu i par primamljivih obećanja. Dokazali smo kako ne želimo ništa više niti bolje od onoga što imamo sve ove decenije, uporno se boreći protiv bilo kakve promjene.
Nesalomljivu volju jednog oca što gotovo deceniju traži pravdu za svoje ubijeno dijete, bacili smo na koljena, potrošenu na naše kafanske rasprave i šuplja filozofiranja. Profesionalnost i poštenje policajca Šehovića smo izlizali svojim poganim jezicima, ljubomorni na njegov status miljenika ženske publike Centralnog Dnevnika, zakucavši ga na stub srama bez mogućnosti, da se brani. Zar nije čudno, da neko, ko je poput njega toliko puta pozivan u medije, kada ga svi blate, ne dobija priliku nigdje da kaže nešto o tim silnim optužbama, bez dokaza i argumenata.
Kao da smo zombiji, bez ikakve ideje, bez mogućnosti minimalnog kritičkog mišljenja, zaboravljamo da je tri decenije SDA bila na vlasti i uništavala firme, nabijala dug firmama, federaciji, kantonima. Zaboravljamo da je SDA ostavila prije dvije godine stotine miliona eura duga u Elektroprivredi, pa Trojku prozivamo za poskupljenja.
Zaboravljamo da je SDA stvorila trgovačke tajkune i dozvolila im divljanje cijena sve te decenije unazad, pa sad Trojku prozivamo zbog skupoće, kao da su poskupljenja krenula prije dvije godine.
Zaboravljamo da je te “velike” poduzetnike, koji su u Bosni i Hercegovini, zemlji sirotinje postali milijarderi, stvorila, štitila, podržavala i poticala SDA i da su oni spremni na njen mig učiniti šta god treba samo da je opet vrate na vlast. Zaboravili smo pa Trojku napadamo zbog povećanja minimalca, jer ti tajkuni, koje je stvorila SDA, prijete otkazima.
Zaboravili smo da je kroz tri decenije vladavine ta SDA izdavala dozvole, koje nije smjela, te zatvarala oči pred divljim kemenolomima, divljim deponijama, divljim krčenjem šuma, divljim rudarenjem, svojim divljim članovima, pa nam prijete klizišta, pa nam se desila Jablanica. Zaboravili smo.
Iz nekog razloga za sav dug, za svu nesreću, za svu nezaposlenost, za sav egzodus mladih, za urušavanje zdravstva i obrazovanja, za uništavanje sistema socijalne podrške, za korupciju, za nepotizam, za decenijsku spregu sa kriminalom, za političke odmazde i ubistva, za korumpirano sudstvo i policiju, za politizirano tužilaštvo, za ogromnu razliku između odabranih bogataša i mase bijednika, za loš položaj radnika, za plaćanje mimo plate, za rad na crno, za ucijenjene radnike, za ponižene majke i kćerke, za tri decenije nepravde, za izvarane i obezvrijeđene borce, za zloupotrebe položaja, za kulturu mita i kontra-usluga, za lažne diplome, za falsifikatorske univerzitete, za urušavanje vrijednosti, za pojeftinjenje ljudskog života, obraza i časti, za lažnu vjeru svedenu na rituale iza koje se kriju licemjerne pobude, iskrivljeni moral, zamaskirano zlo, za pokrivanje i prikrivanje kriminala, za amnestiranje zločina, za ušutkivanje novinara kroz prijetnje, silu ili ucjenu, za tužioce koji su tek završili fakultet, za sudije ustavnog suda bez ikakvog iskustva, za politička imenovanja i napredovanja unutar državnih institucija, za stotinu hiljada uhljebljenih preko političke ili porodične štele, za uništene industrijske gigante, za bezbroj drugih manifetluka, lopovluka, pokvarenluka, kriva nam je Trojka sa svoje jedva dvije godine polovične vlasti.
Kažem polovične, jer ta ista Trojka nije uspjela smijeniti, niti zamijeniti, većinu direktora, a i da jeste u pozadini ostaje čitava mašinerija, koju je tri decenije instalirala vladavina SDA.
Pa ta ogromna davanja na platu od famoznih 70% nije donijela niti uvela Trojka već tri decenije vladavine, pogađate valjda i sami, naše SDA.
Naše, jer je očito, kako se mi protiv nje ne bunimo, ne protestujemo, ne dižemo halabuke niti fanfare, ne bjesnimo niti se opiremo, kada je ona vlast, već samo kad ode.
Popularno je ovih dana podržavati studente. Pitam se samo čije studente, ili je svejedno čiji su, bitno je da su naši. Ipak su u nas nacionalizmi najjači. Previše mi je godina da bih tek tako podržavao bilo koga. Niti Trojku ne podržavam osim NIkšića. Njega poznajem. Siguran sam u njegovu ljudskost. Za ostale ne znam. Čovjek kod nas ni za sebe ne može garantovati. Šta žele ovi studenti? Ne mogu ti svi biti neprijatelji, niti svi mogu biti krivci za sve. Čovjek koji ne zna šta hoće, najlakše se zavede.
E sad na početak priče. Izgubio sam puno u ovih deset godina. Život je takav, on u konačnici uzima sve što je dao. Sa životom se lako izmiriti, ako znaš kako, ali je teško prihvatiti, da si živio u zabludi, da neko čini nepravdu narodu kojem pripadaš, a on u stvari tu nepravdu sam sebi čini.
