Kada moralni otpad iz Zelene knjige progovori pežorativno o drugima, onima što ne misle ili ne žive isto, onima koji su odabrali neki drugi put, tada bošnjačka nemisleća masa zaklikće u transu, ekstazi, doživljavajući polucije nezaustavljivog prepuštanja strastima tako specifičnim za sva odnošenja u kojima se rulja spremna na linč raduje kotrljanju tuđe glave, jer bolja je glupa i prazna sehara na ramenima, nego pametna što se valja u prašini odvojena od života.
Masa ko masa, slijedi davno utvrđena pravila, bleji i muče za ovnom il volom predvodnikom, slijedi zvuk zvona, makar ga taj eho odveo u ponor propasti i nestanka. Nije do mase, jer njeno nije nikada bilo da puno misli a još manje da pamti i zna. Ona je uvijek samo posmatrać, slučajni prolaznik il saputnik, megafon tuđih želja, ideja, stavova i snova, hipnotizirano krdo, publika što igra sporednu ulogu i sve role statista na sceni stvarnog života.
Nije na narodu da zna niti da ima viziju, već je njegovo da slijedi, da prati, da djeluje po naredbi ili sugestiji, prema uputi, onog ko zna, ko vodi, čiji pogled seže u daljinu. No, deceniju za decenijom, sve je jasnije, kako u nas Bošnjaka nema vizionara, nema vođe, ne rađa se onaj što će misliti, živjeti, potrošiti sebe i svoj život za zajednicu, vjeru, naciju, državu.
Nama oduvijek i zavazda, već vijekove unazad poturaju izdajnike za vođe, nečije džepne marionete, likove sa podrumom punim leševa, tajni i nemorala, greški i dugovanja. Instaliraju na čelo našeg ummeta svoje špijune, saradnike, dužnike, moralne ruine čiji integritet i identitet drže u svojim dosjeima i arhivama, zabilješkama, filmovima i audio snimcima.
Podvaljuju nam doušnike, saradnike, dojavljivače, prokazane homoseksualce, pedofile, bludnike, kradljivce, prevarante, zadokumentovane zlostavljače, manijake, zastranjene jadnike, što čitavog života bježe od sebe, svoje prošlosti i onoga što suštinski jesu.
Kada takvi sa čela zavedene, prevarene mase progovore o drugima kao izdajnicima, kompleksašima, mentalnim anomalijama, devijantnim materijalizacijama promašenih identiteta i uludo bačenih života, tada se treba opasno zapitati, šta se i zašto dešava.
Kada smo, mi Bošnjaci, otjerali Mešu u naručje Srpske akademije nauka i umjetnosti svršavali su mnogi nad tom tragedijom, radosni što se smanjila konkurencija u močvari tamnog vilajeta. Prosječnost ne trpi izvanrednost. Njoj je svaki oblik izuzetnosti i darovitosti prijetnja i zlo koje treba eliminisati po svaku cijenu i bez osvrtanja na izbor sredstava kojima se postiže taj cilj.
Pljuvanjem, napadima, kritikom i mržnjom se ne stiču prijatelji, niti se neprijateljstvo drugih umanjuje, niti se odlutali član stada vraća u nacionalni obor, ako je već i uopšte i zalutao.
Lažnost lidera u nas Bošnjaka, evidentna je u njihovom nedostatku komunikacijskih vještina, manjku takta, nemogućnosti empatije, neznanju o prirodi i tankočudnosti ljudskog duha, pogotovo kada je na sceni zbunjenost, konfuzija identiteta, izazvana osjećajem odbačenosti, isključenosti i marginalizacije, neprimjerenih kapacitetima i kompetencija društvenom nepravdom pogođene jedinke.
Kako smo izdali Mešu, izdali smo mnoge prije i poslije njega. Odbacili smo svoje najbolje sinove da bi oni najgori zablistali, da bi njihova prosječnost, nedostatak moralnosti i kredibiliteta, postali konkurentni i preuzeli sjaj upražnjenih zvijezda na nacionalnom nebu, osakaćenom i iskasapljenom jezicima i rukama aktera sumnjive prošlosti i još sumnjivijeg morala.
Kad na tu DB-ovsku, KOS-ovsku i drugu beskičmenu bagru neko ukaže, prokaže njihov rad na projektu uništenja vjere, nacije, države, tada taj donosilac istine biva proglašen izdajnikom i osuđen na progon.
Odbačenima, prognanima, onima kojima je uskraćeno mjesto za stolom, koje zaslužuju svojim znanjem, umijećem, sposobnostima, trudom i djelovanjem, zamjerka je u konačnosti neoprostivi grijeh okretanja leđa tom društvu koje ih nije htjelo, kako bi nastavili svoj život, negdje drugo i gradili svoje mjesto u tom društvu koje im je otvorilo svoja vrata.
Ne bude li naš bošnjački korpus u skorije vrijeme prebolio dječije frustracije i komplekse, strah od posebnih, nadarenih, izvrsnih, pametnijih, boljih, ne bude li okrenuo leđa voljenoj ispod- prosječnosti i banalnosti, nikada neće nadrasti traume kojima je obilježeno naše najranije postojanje, jer da bi krenuo dalje, da bi rastao, najprije moraš uvidjeti šta i kako si griješio i koje su pogrešne postavke postojanja i prilagodbe. Nacija smo koja samu sebe sakati u autodestruktivnom procesu odricanja od vlastitih dijelova organizma, zbog doživljaja da su strani, pa ih kao takve tuđe gleda bilo čime i na bilo kakav način, pa i onaj najbolniji, amputirati iz svoga bića. Na nesreću ta amputacija sve ove vijekove, uključujući posljednje decenije pogađala je ponajviše one dijelove koji su u sebi sadržavali pamet i razum, snagu evolucijske prilagodbe.
Možda će neki u ovom tekstu prepoznati neke UDBA-ine suradnike, a i neke travničke književnike, dok će neki prepoznati neke svoje izdajnike i neku njima znanu izgubljenu pamet. Kao i u svakom drugom djelu što nastoji biti nosilac važne poruke i upute, tekst će sam pronaći svoje značenje u umu čitatelja, il put do srca utrobe što je iznjedrila književnika.
