Okrenimo leđa tim ljudima, umjesto što im klimamo glavom u prolazu, sretni što su oni nama odzdravili. Počnimo javno govoriti o potkupljenim inspekcijama, potkupljenim sudijama i tužiocima, imenom i prezimenom.
Da ne bi ova promišljanja, što slijede i kritika sadržana u njima, ostavile prostora sumnji o motivima njihova nastanka, smatram važnim, iako će možda djelovati neumjesnim, da u uvodu iznesem neke biografske činjenice.
Bio sam odličan učenik u osnovnoj i srednjoj školi, koji je čitao u prosjeku 4-5 knjiga sedmično, što književnog, što naučnog, što populističkog sadržaja. Studije sam završio u roku, sa prosjekom 8,9 po starom programu, prije Bolonje, te sam poslijediplomske studije psihologije, također prema starom programu, završio sa prosjekom 10, te doktorirao u području psihologije.
Nakon studija psihologije sam upisao poslijediplomske studije na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, te obranio istraživački nacrt pred profesoricom Nakaš, koja mi je prihvatila mentorstvo, ali studije nisu realizirane jer sam bio jedini upisani na istraživački smjer. Također sam odbranio nacrt doktorata kod profesora Buttolla u Minhenu, na LMU, ali ga nisam realizirao, jer je odsjek za psihologiju u Sarajevu, neslužbeno zauzeo stav, da taj doktorat neće priznati.
Pored toga sam odslušao još dva poslijediplomska studija, jedan iz menadžmenta a drugi iz psihoterapije, te sam prijavio i drugi doktorat iz filma pod mentorstvom profesorice Panjeta, koji mi je zbog čiste ljubomore odbijen na mom rođenom univerzitetu. Pored psihologije, u kojoj sam stekao akademsko zvanje redovnog profesora, ozbiljno se decenijama bavim statističkom obradom i metodologijom istraživanja, te sam autor i četiri književna djela.
Autor sam brojnih istraživanja, naučnih članaka i djela, te sam se predano bavio i društvenim aktivizmom. O neformalnim edukacijama, koje sam prošao, nisam, na žalost, vodio evidenciju.
Ovaj uvod, o meni, važan je zbog konstatacije, da najvjerojatnije, ne bih nikada postao univerzitetski nastavnik, da nije bilo rata u Bosni i Hercegovini. Lako moguće, da bih se vremenom, možda, isprofilirao u neku vrstu intelektualca, no o tome je teško polemisati iz ove perspektive.
Dakle, ni sa ovakvom biografijom, vjerojatno ne bih nikada bio profesor na univerzitetu, da se nije desio nesretni rat, koji je poremetio sistem vrijednosti i mnoge, koji su bili predodređeni za akademske karijere, rasijao diljem svijeta ili ih marginalizirao, jer dolaze iz obitelji, koje su promjenom sustava, postale nepodobne.
U odnosu na njih, njihov background, širinu, sistematičnost, obiteljsko, rodbinsko i prijateljsko okruženje, te temeljitost i precizan plan njihove naobrazbe, moja ljubav za znanjem, znatiželja i talentni, vjerojatno ne bi bili dostatno konkurentni.
Ovo je veoma važno za konstatovati, kako bi svi mi ovu gorku pilulu bili spremni popiti, nakon što je pred vas iznesem.
Temelj razvoja i uspjeha, te održivosti jedne društvene zajednici, prije svega ovisi o njenim nadarenim, izuzetnim članovima, te ustroju, koji omogućava tim perjanicama znanja i adekvatnog tumačenja stvarnosti, da upravljaju procesima od društvenog značaja.
Naše razumijevanje ljudske civilizacije, poučava nas tome, da su pojedinci sa visokom inteligencijom, gonjeni svojom urođenom ljubopitljivošću, spremnošću na rizik, avanturu, izazov, upoznavanje novoga, razotkrivanju enigmi, stvarali nova sredstva proizvodnje i nova, pogodnija okruženja, ili omogućavali svojim tumačenjem njihov nastanak, vodeći ka nastanku civilizacije, kao humane i altruistične tvorevine, koja je omogućila preživljavanje i nekompetentnim i nekompetitivnim pojedincima.
Stvaranje društvenog kapitala, očito se veže za inteligenciju, te je u primarnim akumulacijama kapitala, pored divljačke sile i sposobnosti primjene neprimjerene agresije, inteligencija pojedinaca uticala na to da njihove obitelji steknu kapital, veći od drugih, glupljih članova društva.
Pored toga što su takvi inteligentni pojedinci imali veće šanse da reproduciraju inteligentno potomstvo, bili su zbog posjeda kapitala i svijesti o važnosti znanja, u stanju, svome potomstvu omogućiti bolje i kvalitetnije obrazovanje, pri ćemu su visoka inteligencija i kvalitetno obrazovanje skupa proizvodili značajno veće šanse životnog uspjeha i stvaranja kapitala, no sama inteligencija.
Da bi nastavili dalje, moramo najprije razjasniti šta je to inteligencija. Najrasprostranjenija definicija kaže, kako je to sposobnost brzog i efikasnog snalaženja u novim i do tada nepoznatim situacijama, odnosno sposobnost brze i efikasne prilagodbe, odnosno sposobnost brzog, umreženog, simbolički apstrahiranog i transferu orijentiranog učenja.
Pri tome inteligenciju možemo razumijevati kao oruđe, odnosno oružje, koje nam je stavljeno na raspolaganje u procesu preživljavanja životnih izazova. Što je inteligencija viša, to je možemo posmatrati, kao sofisticiraniji primjerak oružja, od golih ruku, preko toljage, mača, koplja, luka, puške, strojnice, topa, raketnog sistema i tako dalje. Što je pak inteligencija viša, to je za njenu uspješnu upotrebu neophodno obezbijediti kompleksniju municiju. Bez municije za strojnicu, toljaga je mnogo efikasnija u svojoj brutalnoj udaračkoj primjeni.
Dakle, sama inteligencija bez adekvatnog znanja, odnosno informacija i fakata, može biti neefikasna u odnosu na svoj niže rangirani oblik, te je za životni uspjeh inteligentne osobe, neupitan značaj kvalitetnog obrazovanja.
Kada za tu strojnicu priskrbite adekvatnu municiju, neophodno je osobu naučiti i da je primjereno upotrebljava i primjenjuje, odnosno, morate je naučiti da misli, da bude slobodoumna, zapitana, sumnjičava, kritična i samokritična, da zna kako se istražuje i propituje u procesu dolaska do istine, te kako se ona tumači.
Pored toga što ste jedinku opremili municijom za njen intelekt i naučili je da rukuje njime, neophodno je stvoriti moralne, etičke i ideološko- vrijednosne osnove, koje bi garantirale minimaliziranje mogućnosti zloupotrebe tih moćnih kapaciteta, namijenjenih za individualno i kolektivno preživljavanje, kako ne bi bili usmjereni na korist uskog kruga a na štetu svih ostalih.
Dakle, visoka inteligencija predstavlja genetsku šansu za reprodukciju visoke inteligencije, ali i za stvaranje proizvodnog viška i samim tim kapitala, a kapital potencijalno omogućava bolje uvjete obrazovanja, koje udruženo sa genetskim prenosom visoke inteligencije skupa omogućava još veću efikasnost u stvaranju kapitala.
Tako su inteligentniji prirodno bogatiji, rađaju inteligentnu djecu, kojoj omogućavaju bolje obrazovanje, što ih čini konkurentnijim u odnosu na visoko inteligentnu djecu siromašnog porijekla, sa malim šansama za kvalitetno obrazovanje.
Na ovu realnost, koja je više nego pesimistična poruka siromašnima, da su male šanse, da ikada izađu iz siromaštva, dolazi revolucionarni spas, kroz uvođenje i propagiranje javnog obrazovanja, kao tekovine Francuske revolucije.
Javno obrazovanje podiže šansu drugih inteligentnih da postanu konkurentni. Posebno je vrijedan historijski aspekt javnog obrazovanja u socijalističkom društvenom konceptu, koji javno obrazovanje čini najkvalitetnijim, odnosno jedinim prisutnim obrazovanja, gotovo izjednačavajući šanse svih u odnosu na njihove kompetencije, želju i ambiciju.
Javno obrazovanja je svjetska elita, u čijem je posjedu kapital, tolerisala, jer je prolazila kroz tranziciju u kojoj su joj, za održavanje i uvećanje kapitala, trebali visoko obučeni i istraživački orijentirani kadrovi, u većem broju, no što je to elita sama mogla proizvesti.
Međutim, u posljednjih par decenija, takvi visokostručni, samo-misleći pojedinci, koje je stvaralo kvalitetno javno obrazovanje postali su prijetnja i višak, s obzirom na izmijenjene okolnosti automatizacije procesa i nazirućeg potencijala AI, što je iniciralo proces postepenog devalviranja tog obrazovanja kroz Bolonju i slične projekte na nižim obrazovnim nivoima.
Posebno osjetljivim, na ove fenomene urušavanja obrazovanja, su društva u tranziciji poput našeg, koje je obezbjeđujući prostor moći za nove elite, preferirane novim klasnim poretkom, ne samo uništilo javno obrazovanje, već ubrzano proizvelo privatno obrazovanje na najvišem nivou, spremno i sposobno da producira velike količine lažnih stručnjaka i eksperata iz reda obitelji i intimnih krugova te elite, ne samo kroz improvizirana zvanja i titule, već i kroz falsificirane i plagirane karijere, kako svršenika podobnika, tako i svršenika promoviranih u najviša zvanja i status u akademskoj zajednici unutar samog javnog obrazovanja.
Pri tome je taj sustavni sunovrat istinskih vrijednosti marginalizirao sve što mu nije bilo blisko i sa čime nije bio u simbiozi, pa su tako odbačene generacije vrhunskih umova brušenih u obiteljima sa intelektualnim, ali i diplomatskim pedigreom, poniklim iz prethodnog političkog kora, njegove tradicije ili praćeno i tolerirano njegovim štovanjem izvrsnosti.
Da ne bih ostao odveć apstraktan, spustit ću ovu raspravu na konkretniji nivo, koji omogućava manji prostor špekulacije. Veoma lijep primjer svega o čemu govorim, naći ćete u obitelji našeg velikog mislioca, akademika Muhameda Filipovića, čija obitelj ima intelektualni pedigre, koji seže stoljeća unazad, te se proteže dalje, kroz njegovu djecu, a prije svega, kroz njegovog sina Nenada. No gdje je Nenad u ovom društvu, kako ga se tretiralo i tretira, te da li ga je neko nešto ikada ozbiljno pitao za mišljenje ili savjet? Odgovori su poražavajući i zorno oslikavaju sav jad i propast naše društvene šanse.
Nemali je broj sličnih obitelji, a čiji podmladak predstavlja upravo onaj sloj društva s početka moga izlaganja, koji je svojom predodređenošću popunjavao akademski prostor, ne ostavljajući puno prilike, da ih se kvalitetom i temeljitošću njihova obrazovanja nadigra u utrci za pozicije u istraživačkom i predavačkom prostoru.
Većina ih je međutim, ili završila trajno u inozemstvu, ili je u potpunosti marginalizirana u novonastaloj akademskoj zajednici, koja teško može tolerisati, radi konkurentnosti, ljude, koji od najranije dobi govore više jezika, svjedoče visoko intelektualnim raspravama u svome okruženju, te u njima može biti i učestvuju, a zasigurno imaju skrojen proces intelektualnog razvoja kompatibilan najvišim uzorima.
Djecu nekadašnjeg diplomatskog kora, prethodne društvene zajednice, također smo marginalizirali, gubeći tako dragocjeni kapital njihovih životnih, školskih i drugih veza, građenih decenijskim boravkom i školovanjem u inostranstvu, u kontaktu sa djecom diplomata drugih zemalja.
Našem društvu nije nedostajalo izvrsnosti. Ono je tu izvrsnost odbacilo. Našem društvu nisu nedostajale vrhunske vrijednosti niti kriteriji već ih je svjesno i planski ignorisalo, kako bi šansu dobili oni koji je ne zaslužuju, a takvi su, uglavnom, članovi obitelji novopečenih moćnika i bogataša, ratnih profitera, kojima mahom nedostaju, ili sve, ili barem većina, temeljnih vrijednosti neophodnih za stvaranje konkurentnog kapitala, odnosno, nedostaje im, ili inteligencija, ili obrazovanje, ili sposobnost kritičkog i samokritičkog mišljenja, ili moral, ili što je najčešće, sve zajedno.
Društvo, koje ne može, ne zna ili odbija prepoznati i imenovati prave vrijednosti, osuđeno je dugoročno na propast. Pojedinac, koji ne zna prepoznati izvrsnost kod drugih, nije u stanju niti razviti je kod sebe. Niti društvo niti pojedinac ne mogu se nadati prosperitetu, rastu i razvoju, ukoliko nisu spremni i sposobni prepoznati vlastite nedostatke, ograničenja i slabosti, a posebno, ukoliko to nisu u stanju izvesti kroz proces komparacije sa drugima.
Pozivam stoga sve nas, da stanemo u odbranu izvrsnosti, da počnemo javno prozivati one sa lažnim ili neadekvatnim ili ne zasluženim diplomama, zvanjima, titulama, pozicijama. Pozivam sve nas da, što je još važnije, počnemo isticati stvarne kvalitete i vrijednosti i ljude koji su nositelji istih, poput, evo gore spomenutog, Nenada Filipovića. Pozivam sve nas, da se suprotstavimo šutnji o falš diplomama, magisterijima i doktoratima, kupljenim poslovima i pozicijama.
Počnimo javno i stalno govoriti o svakoj od tih stavki, što urušavaju temelje našeg društva. Okrenimo leđa tim ljudima, umjesto što im klimamo glavom u prolazu, sretni što su oni nama odzdravili. Počnimo javno govoriti o potkupljenim inspekcijama, potkupljenim sudijama i tužiocima, imenom i prezimenom. Neka nam te teme zamijene teme rata i ko je koga prvi napao ili ko je kome kriv.
