Milorad Dodik je svoju političku karijeru otpočeo pred rat, kao reformista u redovima Ante Markovića, te rat proveo umjereno, bez ekscesa, bez izraženog nacionalnog divljanja i ratno- huškačke retorike. Nakon rata nastavio je umjereno, pomirljivo, sa tendencijom ka zajedničkoj budućnosti.
Amerikanci su to prepoznali i pogurali ga kao alternativu četnikovanjima i nacionalno- vjerskim trubama. Bio je dečko koji obećava i mogli smo sa njim da smo znali, napraviti bolju i normalniju Bosnu i Hercegovinu.
Možda nismo znali, a možda i nismo htjeli.
Sve češće mislim, kako u stvari nismo htjeli, jer je bošnjačko rukovodstvo, predvođeno Strankom Demokratske Akcije, kontinuirano forsiralo sukob, vraćanje na prošlost, prebrojavanje krvnih zrnca, prozivanje i krivih i ne-krivih Srba, podsjećalo na rat, žrtve, priznavanje krivice.
Bošnjačko je rukovodstvo svojem narodu nametnulo imperativ srpskog i hrvatskog priznanja krivice, kao fundamentalnu tačku sa koje je isključivo moguće krenuti dalje u zajedničku budućnost.
Tako nešto bi bilo moguće, da su kojim slučajem Bošnjaci dobili rat ili ga barem Srbi i Hrvati izgubili, no s obzirom na to da u ovom ratu niko nije pobijedio, već je prekinut mirovnim sporazumom u Dejtonu, suludo je očekivati da bilo koja strana prizna da je više kriva od one druge, ili da je na bilo koji način ona zločinačka i agresorska a druga pravedna i obrambena.
To nije pravedno spram Bošnjaka, koji su strahovito stradali u ratu, no sporazumom o miru, isključena je bilo kakva mogućnost generalizacije krivice jedne od strana, te su kao djelići pravde namijenjene žrtvama ostale isključivo sudske presude za ratne zločine, koje se manje više odnose na pojedince ili rukovodstva, no ne i na čitave nacione.
Stoga je tako važnom bila revizija tužbe protiv Srbije, koju je Bakir Izetbegović bacio niz vodu! Zato je BiH morala pokrenutu tužbu za ratnu odštetu protiv Srbije, Crne Gore i Hrvatske, koju je SDA skrila u arhivski ormar, zaključala ga i bacila u bunar ključ.
Namjesto da traži legalne, legitimne i razumne mehanizme postizanja zadovoljštine za svoj napaćeni, stradali, umorni i shrvani narod, SDA je huškala raju, plebs, fukaru, da zahtjeva pojedinačno priznanje krivice od strane svakog Srbina i Hrvata, pa čak i onih koji u ratu nisu bili ili su bili djeca ili se nisu još niti rodili.
Pitanje je čemu tako nerazumno i neproduktivno, čak šta više krajnje kontraproduktivno ponašanje i naracija.
Zašto forsirati narativ, koji zasigurno vodi u sukob, jer svaki oblik optuživanja, kontinuirane kritike, napada, prozivanja, zamjeranja drugoga, isključivo mogu odvesti u sukob sa njim ili u najmanju ruku i u najboljem slučaju do daljnjeg udaljavanja, otuđenja, nerazumijevanja, te animoziteta i svekolikog otklona i distance, sa neizostavnim elementima mržnje, jer je teško očekivati da ne zamrzite nekoga ukoliko vam on kontinuirano šalje poruke prezira, omalovažavanja, te vas želi definirati kao moralne krivce, odnosno one koji ne zavrjeđuju da budu jednakopravni i jednakovrijedni.
Ono što je očito i sigurno, jeste da je bošnjačko vodstvo takav pristup odabralo, kako bi njime u atmosferi kontinuirane prijetnje pojačali unutar-grupnu koheziju, ubrzali i utvrdili kristaliziranje kolektivnog identiteta Bošnjaka, te obezbjedili veću naslonjenost na religiju i IVZ, kao diferencijalna određenja snage identiteta, unutar te skupine.
Ovo je jedan od neumoljivih pokazatelja, kako je vjerski identitet, za to rukovodstvo, bio i ostao važniji od državotvornog.
Taj kontinuirani latentni sukob, za one bošnjačke lidere, kojima je “Islamska deklaracija” bila lajtmotiv, predstavljao je sigurni okvir za razvoj i održavanje kolektivnog identiteta “osviještenih” Bošnjaka, vraćenih vjeri, koje su smatrali izgubljenim u socijalističkom kulturnom okviru, prije dešavanja devedesetih, a za koje su se plašili da bi mogli bez održavanja te prijetnje i stalnog podsjećanja na prošlost, ponovno “zabludjeti” u sekularizam i trendove zapadne civilizacije.
Stoga nije niti za očekivati, da je ta SDA klika ikada ozbiljno željela ući u EU, kao “leglo zapadnog razvrata i nevjerništva”.
Da bi utvrdila status razbuđene nacije, dosegnut kroz patnje i stradanja devedesetih, SDA je planski održavala stanje beznađa, konstantne netrpeljivosti, besperspektivnosti, odgođenog rata i neminovnog budućeg sukoba.
Za ovo im je trebao napet odnos sa Hrvatima i Srbima po svaku cijenu, te im je pomirljivi i ka kompromisu i zajedničkoj budućnosti orijentirani Dodik bio ozbiljna prijetnja i smetnja.
Činjenica je, kako je taj takav Dodik, sa početka priče, bio najbolja šansa za BiH, koju smo imali za ovih tri decenije.
Na žalost, nasjeo je Dodik na silne provokacije, podmetanja i bockanja iz kako ga je počeo zvati “muslimanskog političkog Sarajeva”.
Uskoro je odustao od ideje suživota i izmirenja, perspektive u zajedničkoj državi, jačanja institucija države i europskog puta i počeo se, kako bi svako uradio, okretati “svojima” i na kraju samo i isključivo “svojima”.
No dugo je prošlo do trenutka, kada je Dodik od partizana i reformiste postao četnik. Bio je on već značajan period ogorčeni i nabrijani kabadahija, što se bahatošću branio od konstatacije da je to “političko Sarajevo” pljunulo njegovu pruženu ruku, ali je sama transformacija u ovaj oblik kakav je sada dosegao potrajala.
Sada je on već dosegao krajnji izraz teatralnog poziranja ultradesničarskog radikalizma i četničke ideologije, nakićenih vašarskim jezikom uvreda, omalovažavanja i iracionalnih, krajnje nerazumljivih ili polusvjesnih arlaukanja, koja u suštini, objektivnom posmatraču, djeluju kao djetinje ponašanje razočaranog i izgubljenog čovjeka.
Njegov govor mržnje nije ništa drugo do pokušaj prekrivanja vlastite slabosti i beznađa pod maskom despota, siledžije i krvožednika. Posljednji čin pred odlazak sa scene, promašenog junaka u pokušaju, što je namjesto dostojanstva i principa, počeo slijediti niske pobude i strasti, te tako zavrijedio da ga drama pozornice označi kao simbol transformacije čovjeka u zvijer.
Od potencijalnog heroja, koji bi izmirio zavađene narode i srpskom korpusu u BiH vratio barem dio izgubljenog obraza i časti, postao je tragikomična figura na povijesnoj sceni, koju će se pamtiti kao promašeni pokušaj, igranja role, lokalnog “baje” ili ti diktatora.
No u svemu smo najveći gubitnici mi, Bošnjaci, narod bez rezervne domovine, narod, za kojeg su njegovi samoprozvani lideri odlučili, da je bolje da nestane u vjeri, nego da opstane u državi, kao da je to dvoje ikada jedno drugo isključivalo, ukoliko bi se povratio balans, tradicija umjerenosti i samozatajnosti, koje su nekada imali naši djedovi, a koje proglasiše za kjafire u već spominjanoj: “Islamskoj deklaraciji”.
Ko god da dođe namjesto Dodika ili Čovića, trebamo znati da je poštivanje uzajamnošću uvjetovana kategorija i da se dobru ne treba nadati onaj ko u svemu vidi zlo.
Niti će kroz razum i mudrost nestati vjera, niti će kroz okretanje budućnosti biti zaboravljene žrtve, niti je spremnost da se miru i suradnji dadne šansa, izdaja i ponižavanje vlastite prošlosti.
Bilo bi lijepo, kada bi mi Bošnjaci, napokon dali šansu ovoj državi!
