Često se povede priča o tome, šta ovo društvo u poratnom periodu njeguje kao svoje vrijednosti i zašto smo tako duboko i apatično zapali u beznađe i proces definitivnog propadanja. Postavlja se pitanje o kriterijima prema kojima procjenjujemo druge i sudimo o njihovim namjerama, a posebno o onima kojima u ruke stavljamo sudbinu svih nas, prepuštajući im ulogu onih, koji za nas odlučuju, koji nas vode.
Pri tome će se često čuti, kako biramo najgore i najlošije, nesposobne lopove i nepismene prevarante, a odbacujemo one poštene i čestite, školovane, pametne, sposobne, ispravne i dobre. U konačnici taj nerazumni odabir, tu iracionalnu preferenciju zla nad dobrim, obrazlažemo izbornim krađama i prevarama. No da li je to zbilja stvar prevare i podvale, ili su to ipak naši iskreni odabiri.
To za kakve kandidate u vlasti će se naš obični čovjek zauzeti i kome će pokloniti svoje povjerenje, povezano je sa njegovim generalnim simpatijama i antipatijama prema drugima iz svoga okruženja, bližeg ili šireg, od komšiluka do medijskog prostora, a taj naš mali obični čovjek, mjera je cijelog društva. Što on bira, odraz je odnosa kolektiviteta, zajednice, cjelokupnog banalnog društva, kojem pripada.
Nadnesemo li se nad tim preferencijama, spremni da iskreno sagledamo naš stvarni odraz, da razumijemo pravu pozadinu naših odabira, nećemo se imati čime ponositi.
Naime, vidjet ćemo da ovo društvo prihvata, uvažava, poštuje i cijeni: inteligentne ukoliko nisu obrazovani; obrazovane koji nemaju svoje mišljenje; mislioce da govore ono što mase žele čuti; bezdušnike dok glume duboke emocije; emotivce iz jeftinih i niskih pobuda i strasti; samouke i samodovoljne kreativce i umjetnike što nikog drugog ne priznaju; nadmene produkte čistog slučaja; anonimne mudrace i sveznalice; samoprozvane eksperte i talente izvan sustava; kritičare promjenjivog stava i fleksibilnog vrednovanja; uspješne poslovne ljude ukoliko su polupismeni; bahate i drske galamdžije iza kojih ništa ne stoji; hvalisave kukavice i bjelosvjetske prevarante.
Očito je kako ovo društvo preferira one, na čijem se mjestu svaki pojedinac tog društva lako može zamisliti bez mnogo truda, rada, talenta i dara, bez odricanja i davanja, trpljenja i bola, bez discipline, pravila i susprezanja, bez angažiranja volje i trošenja energije, snage i vremena. Zato sa tolikom žudnjom i fascinacijom bodri natjecatelje realiti programa, koji obećavaju zvjezdani uspjeh slučajem, gotovo ni od kuda, na osnovu pukih simpatija telefonskih pozivatelja.
Tako bira i vlast, ne po poštenju, sposobnosti ili programu, već po osjećaju bliskosti, srodnosti, podudarnosti odraza. Zato prolazi populizam, jednostavni nacionalizam utemeljen na strahu od nepoznatog i stranog, jer nam je glasač zadojen mržnjom i netrpeljivošću, pa svoje komplekse niže vrijednosti i promašenosti kompenzira projekcijom vlastitih nedostataka i mana u mrskog drugog. Prihvatljivi su lažovi jer glasač laganje smatra nuždom i sam se bezbroj puta zaklinjao Svemogućim po potrebi. Kradljivci mu nisu sporni, jer bi svi rado hajrovali kad bi znali da ih neće uhvatiti, pa i on je ukrao ko zna koliko puta šaraf ili komad kalaja iz svoje fabrike, računajući da je društveno dobro ničije i svačije, ili da od bogatih nije grijeh ukrasti.
Nepotizam i korupcija su mu bliski i dragi u nadi da će i njega u nekom trenutku zahvatiti tim neprincipijelnim principom selektivne milosti.
Takvo društvo sa takvim vrijednostima i odabirima ubija svaki vid zdrave ambicije i konkurentnosti, uništava motivaciju za angažmanom i zalaganjem, svodeći sve kriterije na nivo slučaja, sudbine, predodređenosti, uvodeći pojedinca nazad u djetinji, primitivni svijet animističkih odnosa, svijet u kojima čovjek nije djelatno biće, subjekt svjesne i namjerne akcije, već pasivni objekt trpljenja.
Zarad ovakve budućnosti naš predak nije trebao niti silaziti sa grana, niti “krasti vatru bogovima”, niti prkositi gnjevnim demonima. Ovakve predstavnike vlasti mogli smo imati i u statusu običnih majmuna. Nije bilo potrebe, da se itko od nas ikada uspravlja.
