Čekao sam da se smiri halabuka oko ugroze velikog pisca Miljenka Jergovića, naše gore lista, što se poput kakva vješta Hercegovca aterira posred banova trga u zagrljaj i okrilje “bijeloga grada” u srcu “lijepe naše”, odgađajući moj osvrt na ta dešavanja u bojazni da bi se moja reakcija lako izgubila u moru drugih podrški, hvalospjeva, licemjernih esnafskih dodvoravanja i lažnog držanja leđa sa distance, ne samo metrijske već i one, mnogo važnije, kulturološke.
Tako eto dođe red i na mene, da svežem po koju uz ime tog naturalizovanog hrvatskog pisca, u kontekstu, po njega i demokratiju, više nego nemilih dešavanja, sadržanih u nejasnim prijetnjama, insinuacijama protkanim slutnjom mržnje i duha netolerancije u toj rvatskoj prijestolnici.
No, čemu dajem podršku, ukoliko stanem rame uz rame ili tik iza Miljenka? Dajem li podršku njegovim lažima o moralnom i kulturološkom sunovratu BiH, njegove i moje domovine i otadžbine? Lažima, jer očito da, iako je Bosnu i Sarajevo toliko puta popljuvao u svojim polu-istinitim ili krajnje lažnim tekstovima i osvrtima, iz te jazbine primitivizma, netolerancije i divljaštva, nije mu stigla nikakva prijetnja za sve ove decenije jednosmjerne mržnje.
Ako ga podržim, da li time podržavam sve one, koji imaju “muda” napadati i kritikovati samo slabe, od svih već napuštene, izolirane i ugrožene, dok moćna “govna” ispred svoga nosa ne čačkaju? Da li time podržavam svaki oblik prakse svedene na narodsko “puhanje u isti rog”?
Reći ćete, kako to i nije baš tako za Miljenka, jer eto njega napadaju ustaše, stoga jer progovara kontra istorijskog revizionizma, ali ćete prenebregnuti činjenicu da se on uvijek u toj vrsti kritika samo nakaći na talas prisutan u javnom mnijenju, jer mu se učini da je na toj strani ovoga puta intelektualna prevaga, a on intelektualnoj većini jednostavno mora pripadati, jer mu je to urođeni habitus.
Miljenko je obični populista i podrška njemu bila bi podrška upravo toj vrsti odnosa spram umjetnosti i kulturi, a nadasve i konačno i učiteljici života.
Podrška njemu, bila bi podrška autoru, koji se upinje, bez obzira na cijenu, svim silama i na svaki način, da bude primjećen, napokon, u mjeri za koju odavno smatra da mu je namijenjena, ali nepravedno uskraćena. Za tu pažnju bi nekada se čini, bio spreman dati i guzice, izdati obitelj i komšiluk, popljuvati sve ono na čemu je izrastao i odrastao i što ga je oblikovalo i potkovalo.
Mogao bi Miljenko uskočiti na ovome mjestu sa komentarom, kako on upravo kritikuje BiH zbilju i sarajevsku klimu, braneći svoja sjećanja na multikulturalnost i toleranciju, koje je ta sredina u njegovoj mladosti gajila kao najviše vrijednosti zajedničkog postojanja, no to bi bila namjerna ili nenamjerna laž, s obzirom, da je Sarajevo danas, bastion tolerancije, kakav nikada nije bilo u svojoj dugoj europskoj povjesti.
To je grad, koji raširenih ruku dočekuje druge, iako je 1425 dana držan u opsadi od strane drugih, dok su ostali to nijemo, katatonično posmatrali, kao da je u pitanju filmska a ne očita zbilja.
Grli to Sarajevo goste i iz Hrvatske i iz Srbije, iako je u njegovoj opsadi ubijeno 13.500 ljudi od čega verifikovano i zadokumentovano 514 djece, mada zna da ti gosti često u svojim domovima i po raznim kuloarima niječu i umanjuju bol i patnju tog istog Sarajeva i njegovih građana, nesposobni u svojoj empatijskoj uskraćenosti doživjeti razmjere patnje drugog ljudskog bića, do te mjere, da tog drugog niti ne vide kao ljudsko biće, ili barem ne kao istovrijedno i jednakopravno.
U tom Sarajevu, pored činjenice, da su agresori i unutarnji izdajnici, diljem BiH, porušili 614 džamija, nije dozvoljeno rušenje niti jedne bogomolje tih drugih, pa ipak ne nalazi u tom faktu Miljenko nikakvo čudo van-serijske tolerancije i morala, koje bi trebao slaviti i uzdizati kao imperativ ljudskosti i humanizma, već gleda da popljuje sve te činjenice ukazivanjem na, za generalni odnos nebitan modno-kulturološki šminkeraj i sporadičnu retoriku, podvlačeći njihovo blisko istočno porijeklo i hraneći razvaljena ždrijela islamofobije. Realno gledano, te ekstreme, prisutne na terenu, s obzirom da ne sadrži govor mržnje, može se naprotiv posmatrati, kao iskorak u smislu tolerancije, jer eto dozvoljava i tim fanatičnim sljedbenicima religije, da se iskažu i javno deklarišu, da napokon i oni mogu “izaći iz ormara”. Zar to nije tekovina moderne zapadne civilizacije, da se svima dadne mogućnost da budu svoji, dokle god ne ugrožavaju druge?
Zamislite, da ja počnem pisati o tome kolikim primitivizmom se prokazuje Zagreb kroz one uboge “molitelje krunice” na Banovu Trgu. No ja pišem kritički i često sa ogromnom netrpeljivošću, većom od tvoje, o svome dvorištu, o kojem nema prava pisati onaj ko ne živi više već poodavno tu.
Podrška Miljenku je podrška zlonamjernom čovjeku i autoru bez morala i etičke odgovornosti. Nije cilj njegova pisanja da rodno Sarajevo učini boljim već da ga gurne u pravcu u kojem bi on želio da sve ode, jer su eto tamo ostali kao većina ti neki drugi, koji su bili dovoljno drski i bezobrazni da se usprotive zamisli o njihovom “konačnom rješenju”.
Da su muslimani, kako nas svi ti mrzitelji tolerancije i drugojačiosti vole nazvati, negirajući nam pravo i historijsku zrelost na naciju, dozvolili da budu istrebljeni, vjerovatno bi Miljenko pisao romane prepune žala za tim jadnim i napačenim, nestalim raritetom moderne Europe, stavljajući ih na književni pijadestal romanesnih uloga primjerenim opisima sudbine andaluzijskih Sefarda, nadajući se nekom Nobelu.
Ostavši živima, nastavili smo nositi mete na prsima i leđima, čekajući pucanj iz nekog drugog puno zlokobnijeg snajpera, čiji metak prodire u vječnost, putanjom laži, koja će postati istina, baš onako kako Jergović puca, čas rafalno čas pojedinačno, uvijek iznenada, dok čekamo red za hljeb ili brašno ili trčimo na vodu preko raskrsnice, ili se igramo u dvorištu, ili grlimo svoje uspomene zamišljeni između dva koraka na putu balkanskih življenja.
Sarajevo je počinilo grijeh u očima Jergovića i mnogih drugih svojih sinova, jer je preživjelo i ostalo u duhu tolerancije, nezapamćenom u ostatku Europe, duhu što i dalje grli Miljenka, dok on iz potaja zabija nož.
Duh je to moj Miljenko, kojeg, kako vidiš u Zagrebu nema!
