Čovjek je biće sklono zlu. Zlo je lakše, za njega ne treba truda niti posebne volje. Ono je tako jednostavno i lagano u svome postojanju, da djeluje kao da se dešava samo od sebe ili da ga vodi neka nevidljiva ruka.
No nema ga drugdje. Druge životinje ne siluju, ne masakriraju, ne ubijaju iz interesa, ljubomore ili čiste, nerazumne, neopravdane mržnje. Životinja ubija kada mora, ili ako ju je čovjek prethodno izludio.
To nam govori, da zlo nije dijete slučaja, niti porod neke pridorne ili neprirodne sile, već stvar ljudskog odabira, pristanka, duboke simpatije čovjeka ka razornoj, uništavalačkoj moći, ka igranju uloge boga, koji gospodari životom, mirom i strahom drugog bića.
Neiskreni su pri tome pokušaji da se odabir zla opravda nuždom preveniranja većeg zla, ili nesreće koju će nam nanijeti drugi. Zlo nam se jednostavno dopada, sviđamo se jedno drugome, jer mu hrlimo u zagrljaj, čak i kada nikakve prijetnje nema, kada smo ga odavno prepoznali i kada nam ono ničemu drugome ne služi, izuzev da nam bude strastvena ljubavnica, čija požuda je to vatrenija što je više krvi na njenim rukama i što su jame smrti bliže, a glave se tuđe smješnije kotrljaju po blatnjavim travnjacima i drumovima.
To je žešće ljubimo što je glasniji vrisak uplašenog u njenoj pozadini, zgaženih, rastrganih i osramoćenih što su ostali u hropcu nestajati, bačeni u rovove kraj njenog sudbonosnog puta.
Nikada, na našim prostorima, ta ljubav prema zlu nije bila očitija, nego u trenutku smrti presuđenog zločinca Mladića.
Ništa tu nije ostalo skriveno ili nejasno, niti je ikakva prijetnja ostala da visi u stvarnim ili imaginarnim svjetovima, onih što su zaurlali: “Slava mu!”. Nema nikoga od tih koji mu ime upisuju u historiju slavnih srpskih junaka, a da ne zna, da je iza njega ostalo nepregledno groblje nevine djece, silovanih žena, mučenih i masakriranih staraca i starica, a koje je neko usput, prije klanja, onako stare i slomljene životom i patnjom postojanja, odlučio silovati, najprije spolovilom a onda bajunetom.
Nema nikoga tu a da ne zna, da je njegova uniforma i šapka, paradirala nad slomljenim tijelima civila, a da nigdje ni metra vojničke čizme nije vojničkom čizmom nagazila. Pa ipak se slavi kao junak nečega.
Jasno je čega. Junak, bijdnome čovjeku, što miluje zlo, koje se dešava nekome drugome, a ne njemu, pa ga obuzima radost, euforija, što je njegov vrat cio a tuđi preklan! Baš onako, kako su u trans padali bijednici u gledalištu teatra smrti na čijoj velikoj sceni je giljotina nekim drugim nesretnicima otkidala glave.
Prelijepa je sila i njeno veličanstveno zlo čiji si posmatrač a ne žrtva!
Svaki taj obožavatelj lika i djela, tog za genocid nad civilima presuđenog ratnog zločinca, gori u transu svjedočenja i srcem i umom i dušom, da bi i on tako, samo da je mogao i da će ako bude prilike, jednako ili još strastvenije mračnom, bolesnom stranom zla.
Cijela jedna država, ne narod, ali država nedvojbeno, potpisala je historijsku izjavu o svojoj ljubavi prema zlu, prema genocidu, čedomorstvu, silovanju, sadizmu, torturama i najbolesnijim iživljavanjima, kakve je književno opisati mogao samo De Sad u svojoj Sodomi i Gomori.
Popišala je time država Srbija sve svoje velike historijske ličnosti, sve svoje pravedne junake, sve svoje humaniste, kosmopolitsku prošlost svojih predaka.
To je njihov izbor. Oni na taj izbor imaju pravo.
Ali i žrtva ima izbor.
Ima pravo da bira hoće li ponovno biti žrtva.
A šta smo mi Bošnjaci odabrali?
Odabrali smo da evo već tri decenije kao Kalimero uzvikujemo: “To je nepravda!”.
Izabrali smo da budemo samo i isključivo žrtve.
Umjesto da razvijamo svoju naciju kroz vrhunsko obrazovanje i nauku, umjesto da potomke žrtava pretvaramo u ekspertne intelektualne strojeve, vojne i policijske genije, umjesto da preživjele od nepismenih ili polupismenih transformišemo u najobrazovaniju naciju Europe, izabrali smo da ih zatupljujemo i držimo u bijedi, kako bi bili poslušna glasačka mašinerija, kojom se lako manipulira.
Umjesto da naciju jačamo kroz biznis, ekonomiju, inovativne tehnologije, proizvodnju i kreativne doprinose, novac ukraden od odbrane države i njene obnove, prepustili smo nekakvim halkama sposobnim isključivo za mešetarenja, pljačku i podvale. Cilj je bio stvoriti begovat, bogate, odabrane elite iz uskog porodično- priujateljskog kruga podobnika, a ne jačanje nacije.
Jednu naciju čuva njeno ukupno obrazovanje i izvrsnost sa jedne i ekonomska moć sa druge strane. Niti jedno od toga nismo dali našoj budućnosti. Odabrali smo dakle da ponovno postanemo žrtve, u nekom novom svođenju računa iz balkanske krčme.
Naciju koja je doživjela genocid, pored obrazovanja i ekonomije, mora zaštititi još nešto: “moć odvraćanja”.
To je ona moć koju je jevrejski narod pokazao nakon Holokausta.
Njihove su tajne službe, diljem svijeta nalazile i eliminisale zločince ili ih privodile pravdi. Niko im za to nije dao dozvolu niti pristanak. Nisu nikoga ni pitali. Slijedili su svoju obavezu, da zaštite budućnost vlastitog naroda i svoj opstanak.
Sječam se dobro, kako je otac, prije rata, sa posebnim oprezom, brižno, vozio kroz albanska sela na Kosmetu, u strahu od posljedica nesreće, koju može izazvati neoprez ili usud, a koji je, ma kako ga primitivnim posmatrali, uvodio red u ponašajni kod nonšalantnog modernog čovjeka, dok se kreće kroz svijet zakovan u tradiciji plemenskih zajednica.
Moć odvraćanja!
Nije odmazda u prirodi bošnjačke kulture postojanja, ali moglo se to odvraćanje poroditi barem kroz stvaranje obrazovno i ekonomski jake nacije, nacije u kojoj se njeguje izvrsnost iznad bilo koje vrste podobnosti.
Društvo u kojem je svaki član dao svoj maksimum u jačanju i obezbjeđivanju temelja budućnosti. Drušvo sporta, umjetnosti, kreativnosti, tehnologije, škola, bolnica, u kojem je svaki pojedinac forsiran do maksimuma vlastitih potencijala. Zajednica, koja sve interese podređuje interesu kolektiviteta, strašan je mehanizam odvraćanja.
Ništa od toga čuvari države, vjere i nacije. nisu učinili, izuzev što su laprdali trideset godina!
Nismo u stanju čak niti dosljedno i u kontinuitetu pokazati nesalomivi stav osude i otpora prema toleriranju zla koje nam je učinjeno, pa da to bude potke tog odvraćanja.
Labilan nam je karakter, jer su nam ga tako naši “lideri” odgajali, da bi lakše upravljali, da bi bili sigurni u svojim lopovlucima od osude i sankcije narodnih masa, pa nismo u stanju čak niti istrajati u banalnoj osudi zla.
Za nas je Bora Đorđević samo dva dana bio četnik. Lepa Brena nam je nakon dva treptanja i jednog zabacivanja bokova, u mah postala ikona bratstva i ljubavi, namjesto da ostane četnik cijeloga života.
Ako zlo prestanete imenovati, ono će brzo prestati u oku posmatraća biti to isto zlo, iako se u njemu ništa nije promjenilo. Tako smo sami pristali na brisanje istine o zlu.
I nije to poziv na mržnju prema naciji. Ne. Moj heroj je Balašević, moje heroine su Žene u crnom, moji Srbi su moja braća, ali zli su zli, kao i oni koji to zlo grle i veličaju.
Pristajanje na grijeh, nije samo slavljenje zločina, već i pristajanje na to da ponovno budeš žrtva, jer ti je bilo teško da odvajaš zrno od kukolja, pa da zlo nazivaš zlim a dobro dobrim, pa si težinu i osudu zla zagrnuo i skrio iza kolektivne odgovornosti i krivice, ali i iza uloga žrtve i tlačitelja.
Ako Srbe i Hrvate nazivaš zločincima i genocidnim, jer ti je mrsko nabrajati i argumentirano dokazivati zašto su pojedinci oličenje zla, izgubit će smisao bilo kakva osuda tog zla i neće više imati kolektivnu moć odvraćanja.