Biti intelektualac podrazumijeva političku svijest, aktivizam i učešće u društvenim kretanjima. Orijentacija ka kosmopolitizmu, socijalna osjetljivost i utopistička ideološka matrica savršenog ljudskog društva, nepisana su, ali podrazumijevajuća osovina, što pokreće humanističku mehaniku svijeta. Čovjek, kao vrsta, svoj maksimum može dosegnuti samo i isključivo okrećući leđa primitivnim obrascima postojanja koncentriranim u žudnji za posjedovanjem, teritorijalnošću i sakupljanjem. Dokidanje tih principa privatnog, ličnog vlasništva nad pokretnom i nepokretnom imovinom, blisko je idealima krajnje ljevice, te stoga, nerijetko, intelektualci skreću ka toj političkoj krajnosti. Biti dakle ljevičar ili barem na centru pozicioniran politički subjekt apsolutni je orijentir svake jedinke, ukoliko ista stremi ostvarenju sebe kao intelektualca.
Kod nas se često, zbog radničke pozadine komunističkih revolucija, upravo proleterijat smatra nosiocem ljevičarske ideologije a ne intelektualce, iako je očito, kako su upravo intelektualci tvorci i ideje i koncepta i projekta realizacije i ozbiljavanja istih.
Radnička klasa je konzument, a ne ideološki tvorac ljevičarske utopije. Intelektualcu je znanje kapital, vrijednost po sebi dovoljna, a imetak koji ga privlači nije materijalan, već je satkan od vrlina, porad kojih je spreman na odricanja bez presedana, te to društvo u kojem bi svi bili jednaki na nivou fundamentalnih potreba, njemu je utočište u kojem može neometano utažiti svoju permanentnu i apriornu glad za spoznajom i stvaranjem. Robujući razvoju boljeg svijeta za druge, intelektualac doživljava ekstazu, ispunjenje smisla vlastitog postojanja. On je sretan kad hamali, a ne kad gospodari, a kada vlada, čini to samo, kako bi bolje i efikasnije služio.
Tako se za razliku od većine, on ne povodi hedonističkom ovisnošću o zadovoljavanju banalnih impulsa, već utažuje nagone samo da bi mogao od njih postati slobodan, te to stoga i čini u okviru minimalnog podmirivanja potrebe, u skladu sa vlastitom, ličnom, subjektivnom mjerom.
On se ne povinuje društvenom već univerzalnom moralu, ljubeći dobro, ne radi bilo koje i bilo čije nagrade i naklonosti, već isključivo iz istinskog ubjeđenja u neminovnost i nezamjenjivost istine sadržane u tom dobru.
Intelektualac gaji duboki osjećaj za pravdu, potrebe drugoga, toleranciju ka drugojačijem, slobodu mišljenja i govora, planetarni mir, blagostanje i ravnotežu. Njemu bi trebalo da su strani, a zasigurno mrski egoizam, pohlepa, konvergirajuća slika svijeta i bilo koji oblik isključivosti.
Na žalost, decenijama već svjedočimo, kako su oni za koje očekujemo da bi se trebali uklopiti u ovu sliku, izostavili aspekte društvene i moralne obaveze, okrećući se isključivo intelektualnom radu, istraživanjima, kreaciji, ili, što je najčešće slučaj, kabinetsko kafanskim palamuđenjima.
Taj nedostatak svijesti i suosjećanja za potrebe drugoga, kao niti spremnost da se za potrebe drugoga zauzme, evidentan je i posljednjih dana, na slučaju minimalne plaće radnika u federaciji, a prema za mnoge spornoj odluci federalne Vlade, da se minimalna plaća radnika podigne sa 614 na 1000 BAM.
U trenutku kada je za četveročlanu porodicu potrebno preko 3000 BAM mjesečno za zadovoljenje osnovnih potreba, podizanje minimalnog dohotka na 1000 BAM je očito nedovoljno u egzistencijalnim kategorijama. Međutim, poslodavci, a uz primjetnu podršku mnogih tkz. intelektualaca, oštro osuđuju to minimalno povećanje minimalca, strahujući za urušavanje privrede, gašenje proizvodnje, radnih mjesta, gubitak konkurentne moći na tržištu okruženja i tome slično.
Iako je više nego očito da su domaći privrednici u posljednjih tri decenije stekli enormna bogatstva obezvrijeđujući radnu snagu, kroz procese najbrutalnijeg oblika kapitalizma, nastalog na sumnjivoj privatizaciji, utaji poreza, pogodovanjima kod dodjele subvencija, radu na crno, sivoj ekonomiji u svim njenim oblicima, nemaju namjeru napokon i drugima dati djelić kolača, već ga žele držati na mrvicama.
Namjesto da intelektualci urlaju iz sveg glasa, iz svakog pera i tastature o nepravdi, nemoralu, kriminalnim pozadinama, urušavanju države kroz utaju poreza i doprinosa; namjesto da stanu kao štit obrane prava najslabijih i najugroženijih, oni pružaju ruku moćnicima u nadi da će im biti uzvraćeno partnerskom blagonaklonošću. Namjesto da brane humane principe, kosmopolitizam, univerzalni moral i pravdu, oni su sav svoj kapacitet stavili u službu obrane nacije i vjere, propitivanju prošlosti i krivnje, namjesto da usmjere državu ka budućnosti, ka onome od čega se živi.
Tako dobijemo intelektualca bez moralne oblande, kao sarmu bez kupusa, melo u kojem se zajedno krčkalo meso i riža, znanje i pamet, bućkuriš, bez imena i oblika.
