Živimo u epohi u kojoj karakter ne vrijedi ništa ukoliko nije labilan, a svakoliki uspješan lopovluk preko noći je postao vrlina. Vakat je ovo u kojem je obraz, od nekadašnje svetinje, postao fleksibilan artikl koji se na političkoj pijaci mijenja za sitniš, direktorsku fotelju, tendersku mrvicu ili lažnu diplomu i još lažniju titulu.
Vrijeme je ovo u kojem su nekadašnje temeljne ljudske vrijednosti u koje se klelo, poput poštenja, skromnosti, principijelnosti, hrabrosti da se kaže istina i onda kada donosi nevolju, te odgovornosti prema zajednici, prognane na margine društvenog sjećanja, tretirane kao atavizmi ne tako davne evolucijske nesavršenosti Homo moralisa u procesu njegove konačne individualne i kolektivističke preobrazbe u idealnotipskog Homo nationalisa.
Na mjesto tih nefunkcionalnih i krajnje nakaradnih čestitosti, kao sistemska plijesan u podlozi teorije uređenog haosa, došla je podobnost.
Nije važno što znaš, nije važno šta nosiš u glavi, a još manje u grudima; važno je čiju člansku kartu držiš u memljivom džepu, čije ime ponizno izgovaraš u hodnicima moći i s kolikom spremnošću gaziš vlastito dostojanstvo ne bi li se uglavio u topli hlad partijske sinekure.
Gledajući tu otužnu svakodnevicu, u kojoj se javna scena pretvorila u trampolinu mediokriteta, sa koje se doskače u društvene institucije kao u kakav privatni feud političkih oligarhija, čovjek se ne može oteti utisku duboke mučnine, ukoliko je barem ovlaš kroz život imao priliku susresti stvarne nositelje ljudstva, dostojanstva i časti. Upravo u tom moru laktaša, kameleona, moralnih nakaza, zvjerkica mentalne dobi pustinjskog merkata, svaki pogled unazad uronjen je u bezdan procjepa što dijeli te ljudske i političke karikature od onih što su nosili breme historije, na svojim plečima. Na tom horizontu sjećanja uronjenih u tminu omrznutog doba socijalnog blagostanja, vremena stvaranja institucija i razvoja znanja, kulture i prosvjetiteljstva, ime Raifa Dizdarevića svijetli kao svjetionik u dalekom bespuću do kojega put vodi kroz ralje Scile i Haribde..
Raif Dizdarević je bio prije svega čovjek principa. Da nije bio čovjek bio bi hrast na vjetrometini što se ne prilagođava olujama što duvaju s ove ili one strane ideoloških hridi političkih Eolija.
Rođen u vrijeme kada je riječ bila vrijednija valuta od krvi i mesa pa se isključivo mjerila težinom života. Ideali tada nisu bili fraze, parole niti floskule, već su pisani i svjedočeni djelima,
Dizdarević je prošao kroz sito i rešeto jugoslovenskog i bosanskohercegovačkog političkog i društvenog života, a da iz tog vrtloga nije izašao uprljan blatom sitnih interesa i ličnog bogaćenja.
Kao pripadnik generacije koja je vjerovala da se društvo gradi znojem, odricanjem i vizijom zajedništva, on je ostao vjeran vertikali antifašizma, bratstva, radničkog dostojanstva i državničke ozbiljnosti.
Dok danas gledamo političare koji se tresu nad svakim procentom rejtinga i mjere domovinu kantarom vlastitih interesa, prisjećanje na Raifa Dizdarevića djeluje kao susret sa anahronim dinosaurom iz Zemlje daleke prošlosti.
Bilo je to doba u kojem je fotelja donosila moć ali i odgovornost i obavezu, teret rizika i opasnosti da zbog greške izgubiš obraz i glavu.
Kredo je bio jasan: država i društvo postoje da služe čovjeku, a ne da čovjek bude gorivo za mašineriju vlasti. Zvuči kao Utopija, koju su divovi imali hrabrosti budni sanjati.
Decenijama nakon rušenja tog sna prozvanog košmarom, našim javnim prostorom caruju kleronacionalistički trgovci nadom i strahom. Za te opsjenare, vjera, nacija, tradicija i historija nisu ništa drugo do instrumenti manipulacije, dimne bombe iza kojih se odvija najprljavija pljačka narodne imovine i razaranje ljudskog dostojanstva.
Kod njih nema ni traga od bilo kakvog moralnog imperativa; oni su ljudi bez lica ili je bolje reći ginjoli sa bezbroj naličja, spremni da u trenu sprže sve u šta se zaklinju, ne bi li ruminirali još pet minuta vlasti ili namrvili još nekoliko miliona crkavica na tajnim računima.
Oni su tu da proizvode mrak, jer u mraku sve boje se slijevaju u sivu.
U svem tom metežu društvenog čistilišta, prava, duboka i nepodnošljiva bol leži tamo gdje je nekada pupala nada. Akademija. Ideja koja je trebala biti utočište obespravljenih, glas intelektualaca i radnika, savjest društva i lučonoša napretka, u našim je prostorima doživjela moralni krah i pretvorila se u vlastitu karikaturu.
Umjesto da bude korektiv i alternativa kleronacionalističkom ludilu, Akademija se anestezirala iznutra, dopustivši da joj uzde preuzmu dobro pozicionirani prevaranti i ober lopovi. Ti ljudi nisu došli s idejom da mijenjaju svijet; oni su došli da u grunt upišu plodove svoje ideološke izdaje. Izgradili su kompletne životne karijere isključivo preko stranačke legitimacije, kao dobro utrenirani klimoglavci i galamdžije, čija je najkorisnija vještina počivala na spletkarenju, tkanju bešćutnih laži protiv onih čija su djela govorila umjesto riječi.
Ti bezkompromisni karijeristi, sistematski su čistili sopstvene redove od svega što je imalo miris i okus autentične misli, poštenja i borbe.
Svaki put kada se u redovima Akademije pojavio neko principijelan, neko ko misli svojom glavom i ko je spreman da stane iza svojih riječi vješto je gurnut u stranu, marginaliziran, proglašen za „remetilački faktor“ ili „nepraktičnog idealistu“, “nepredvidivog tipa” za kojeg se “ne zna tačno šta hoće”.
U svijetu u kojem prevaranti vode glavnu riječ, pošten čovjek je incident, tihi prijekor njihovom kukavičkom i korumpiranom postojanju.
I zato se danas nalazimo u ćorsokaku. Društvo nam se raspada po šavovima, mladi bježe glavom bez obzira preko granice, institucije su svedene na fikus-dekoraciju kriminalnih grupa, a moralni kompas je trajno razbijen.
Izlaz iz ove teške, gotovo terminalne društvene krize ne može se kupiti na političkoj pijaci, niti se može ispregovarati u zagušljivim kabinetima onih koji su nas u ovu krizu i uvalili.
Za izlazak iz ovog mraka, nama danas, nasušno i očajnički, trebaju ljudi staroga kova. Trebaju nam oni koji umiru za ideale.
U ušima modernog cinika, ta buka: „Umirati za ideale?“, rađa nesnošljivi vrisak iskusnog konformiste što s prezirom štekće – „pa to je naivno, to je prošlost, to se odavno ne isplati.“
I u pravu je, ne isplati se. Ideali ne donose dividende na berzi, ne kupuju stanove na moru i ne obezbjeđuju imunitet pred sudovima.
Pa ipak, ideali drže nebo da ne padne na zemlju.
Ljudi starog, čvrstog kova, nisu bili bez mana, ali su imali kičmu.
Bili su to ljudi koji su znali da postoje vrijednosti veće od njihovog vlastitog trenutka u vremenu. Bili su spremni žrtvovati vlastiti komfor, karijeru, pa i sigurnost, da bi sačuvali obraz i ostavili iza sebe svijet za nijansu pravedniji i bolji nego što su ga zatekli, ili barem sa nijansom boje više, da probudi nadu.
Na žalost, takvih je danas malo. Skoro su istrijebljeni, zbrisani pod naletom pragmatizma koji nam se servira kao jedina pametna životna filozofija.
Među kleronacionalističkim trgovcima takvih ljudi niti ne može biti, jer oni ne znaju za drugo doli za tezgu, kantar i profit.
Činjenici da su pravi ljudi probrani, skrajnuti i zaboravljeni i u redovima običnog svijeta, gdje su ih pojeli i progutali poslušnici, birokrati i kafansko ulični diletanti, urušava i posljednji procjep što otvara prostor šanse i nove mogućnosti.
Pa ipak, dokle god tinja makar i jedan takav žar, dokle god postoje pojedinci koji odbijaju da pristanu na pravila mafijaško-partijskog sistema, postoji i nada.
Sjećanje na ljude poput Raifa Dizdarevića nije samo nostalgija za prošlim vremenima; ono je podsjetnik na to šta čovjek može i mora biti.
Nije kasno sve dok ne pristanemo da zaboravimo šta znači imati stid, ponos i riječ, a kada se ti ljudi staroga kova, makar i u tragovima, ponovo vrate u prvi plan, ne kao proizvod marketinga, već kao izraz autentične potrebe društva za istinom, tek tada ćemo imati šansu da se izvučemo iz ovog moralnog i političkog kala.
Do tada, preostaje nam da svjedočimo, da ne ćutimo, i da pamtimo one koji su znali kako se hoda uspravno, čak i onda kada je cijeli svijet oko njih puzao.
Slava Ti i hvala druže Raife!!!