Kako se osramoti naciju, a da ni ne trepneš, da se ne preznojiš od stida, da ti ne zadrhti u grudima niti u glasu?
Ramazan smo dočekali i ispratili sa smećem po gradovima, selima, šumama, rijekama, potocima i što je najgore na jezicima i u srcima.
Sada smeće sa naših ulica dočekuje talijanske novinare, koji pune rubrike dnevnih i sedmičnih novinskih izdanja fotografijama oronulog stadiona i prljavštinom, otpadom i hameljom zatrpanom okolicom stadiona, gradskih naselja, kvartova i zelenih površina iz Zmajevog gnijezda, Zenice, domaćina grada.
Na društvenim mrežama ćemo im vjerovatno pokazati i bogatu kontejnersku ponudu sa naših jezičina, iz naših pakosnih, jadnih, bezvrijednih života i decenijskim beznađem shrvanih duša.
Sav jad, patetiku, bijedu, depresiju i apatiju naših tri decenije svjesno i namjerno odabranih pogrešnih politika krvi, vjere, nacije i tla, u tom sportskom sučeljavanju naše repke sa talijanskom, iskoristit ćemo kao idealnu priliku, da izlijemo svu žuč i kal promašenih života i bačenih mladosti, posežući za novim imaginarnim neprijateljem, kako bi izbjegli spoznaju, da smo u svim ovim decenijama, u stvari, bili najveći neprijatelji i još uvijek jesmo, sami sebi.
Skočit ćemo zdušno i na te odveć revnosne novinare, nazivajući ih fašistima, prisjećajući se Musolinija i spominjući mu i staru mater i tri koljena unazad. Prozvat ćemo ih vjerovatno i islamofobnim križarima, uzvikujući Batonovo ime i pozivajući na ustanak protiv imperija, baš kao da smo direktni potomci tog ilirskog velikana, direktni da direktnije biti ne možemo, baš onako od njegovog Y-hromozoma otpali, poput šišarke, što sniva, da je grana jorgovana, što još u sebi nosi miris svoga plemenitog porijekla i postanka.
Jedva da je moguće imenovati još neku naciju skloniju ublehama, zaljubljeniju u lažne slike o sebi, spremniju da za te laži žrtvuje stvarnost, da za izmaštanu i iskrivljenu prošlost odbaci sadašnjost i budućnost, ne samo svoju, već i svojih najmilijih. Teško je naći narod, koji u tolikoj mjeri ni za šta nije kriv niti odgovoran, kojem su uvijek neki drugi sevep zle sudbine, trenutnog propadanja ili jada i čemera u kojem se kao hajvani u kaljuži valjamo.
Po toj prirođenoj gluposti bliski su nam samo naša braća Hrvati i Srbi, sa kojima ne priznajemo nikakvo srodstvo, kao što ga ni oni ne priznaju sa nama a niti između se.
Gluposti stoga, što moraš biti istinski i nezamislivo glup, pa da nisi u stanju prestati sam sebi lomiti noge i sputavati ruke, bacati se u ponore i lutati stranputicama ne obazirući se na putokaze, jer ih smatraš podvalama i zabludama.
Moraš biti ekstremno glup kako bi uporno odbijao spoznaju o tome da je ono što te okružuje izvana, odraz tvog unutarnjeg stanja i tvoje intimne prirode.
Narod, koji smećem zatrpava svoje rijeke, šume, svoj životni prostor i najintimniji habitus, u duši je zatrpan smradom i prljavštinom, otpadom, koji nije uspio reciklirati. Nije ALBA adresa na kojoj treba tražiti odgovor, jer ALBA se samo uklopila u sredinu u koju je došla, spustila standarde, uskladila svoju politiku sa stanjem društva u kojem se obrela.
Pa u toj ALBI rade domaći ljudi, direktor je domaći čovjek, vlast je domaća, koja je s njima načinila i koja dalje pravi ugovore i dogovore. Ta ALBA nije njemačka, već naša bosanska, njome naš mentalitet vlada, navike i manir su odraz našeg nedomaćinskog soja.
Peksini smo i nećemo prestati biti sve dok se ne suočimo sa tom bolnom istinom. Loši smo ljudi, sebični, samoživi, bahati i neodgovorni, skloni zabludama i samoobmani, nespremni da se založimo za sebe, a kamo li za druge, odveć navikli na to da nam drugi rješavaju probleme, da se drugi brinu za nas i da nam drugi pomažu. Navikli do te mjere na tuđe intervencije u našim jadnim životima, da smo počeli vjerovati, kako su drugi dužni, da o nama skrbe.
Navučeni smo na ideju, da će se stvari mijenjati, u našu korist, bez našeg truda, žrtve i zalaganja, da imamo sva prava, bez da ispunjavamo obaveze, da će nas u krajnjoj nuždi, ukoliko ništa drugo ne bude pomoglo, pomoći dragi Bog, jer smo eto mi oni. o koje su se mnogi ogriješili i na koje je velika pala nepravda.
Sve nam pada na pamet, osim, da “svežemo devu”.
Greške tražimo i vidimo samo u drugima, dok sebe idealiziramo i uzdižemo na moralni piadestal.
O sebi imamo visoko i izuzetno mišljenje, nazivajući se čestitima, poštenima, kulturnima, humanima, dobrima, velikodušnima i darežljivima, no stvarnost je drugačija i svjedoči protiv nas, o našim krađama društvene imovine, ljubavi prema mitu i korupciji, zavisti i spletkarenju, spremnosti da na tuđoj šteti, propasti i nesreći gradimo svoj uspjeh, da se radujemo tuđoj propasti iako od nje nikakve koristi nemamo, pa i to da drugome podmetnemo nogu iako nas ničim nije oštetio, odnosno čak šta više, da to učinimo upravo onima, koji su nam u životu valjali.
Umjesto poštenja cijenimo “snalažljivost” bez pretjerane dublje moralne analize njene stvarne prirode.
Iskrene ljude sklone požrtvovanosti smatramo budalama i nedozrelim idealistima, a sebičnjake posmatramo sa divljenjem i nadom da će dio njihovog uspjeha nekim čudom preći na nas ukoliko im se budemo snishodljivo klanjali i ulizivali.
Slabije gledamo sa prezirom i obraćamo im se sa visine, često hineći sažaljenje kako bi ih još više ponizili, a sebe uzvisili. Tračamo i opanjkavamo, kako bi druge obezvrijedili, izmišljajući o njima sitne i krupne gadosti, a ukoliko još ima kave osnove, e tada jašemo na toj posrnuću mamuzajući ga kao truhlu ragu dok ne crkne.
Nespremni da se u bilo čemu suzdržavamo ili kontroliramo, da osedlamo svoje niske porive, svoje jezičine i nadasve svoju sklonost ka biranju lakšeg i kraćeg puta bez puno truda, rada i odricanja.
Zato kupujemo diplome, magisterije i doktorate, sretni što napokon možemo popljuvati i diplome i titule, zbog kojih smo se nekada osjećali manje vrijednim, jadnim i bijednim. Kupujemo poslove, usluge, beneficije, prava i povlastice, svodeći svaku vrstu prirodne hijerarhije na apsurdni niz okolnosti i spremnosti da se ukliže na pravo mjesto, u pravo vrijeme, sa pravim ljudima.
Tako ćemo, da se ne bi trudili, zamarali, bihuzurili, zaprljali ili ograjisali oko kontejnera, iz daljine baciti smeće u pravcu zatvorenog kontejnera ili pokraj njega, ne osjećajući krivicu ukoliko preleti to smeće na travnjak ili trotoar, ili se raspe po cesti, jer nismo mi krivi što nemamo u Zenici robote da bacaju i kupe smeće.
Kako god, izmjeri, izvaži, oko nas su sve same laži, što trebaju, ne druge, već nas da ubijede, kako smo najbolji na cijelome svijetu i da su svi protiv nas upravo zato, što smo tako savršeni.
Zanemarit ćemo činjenicu da ovako vjerski i nacionalno osviješteni, 30 godina nakon rata, nismo ništa izgradili, napravili, unaprijedili, dok je onaj pogani, pokvareni, nevjernički socijalizam, za 30 godina izgradio i stvorio sve što nas okružuje, pa i taj nesretni oronuli stadion, to Zmajevo gnijezdo, koje nismo u stanju održavati, čistiti, osvježiti, ofarbati, obnoviti, kad već nismo bili u stanju izgraditi bolje.
