Spahin stih
Na WhatsApp je stigla nova pjesma,
bosanske duše, sa čeških ulica,
ko dlan beskućnika, prepun čežnje,
prazan zagrljaj,
ruke što hvataju sjene,
snovi pod nogama žene,
jauk,
uz zvuk gitare,
što cvili ko kuja pod hambarom,
gladna milovanja, tople riječi,
sa stola bačenog zalogaja.
Rijedak si biser prijatelju moj,
u ogrlici ovoga grada,
vječni krik umjetnosti, što lebdi
nad prolaznim morem tišine,
ogledalo si u kojem se zrcali
sva prošlost izgubljene generacije,
priča o tome što smo mogli,
o svemu što smo trebali,
što smo morali a nismo bili.
Kad god stigne tvoja poruka,
opali me svaki stih svojom dubinom
zvuk me opije i ponese,
sve stane,
u tren se sliju uspomene,
kako smo hrabri bili,
kako smo bolje znali,
al su nas eto, naši,
prodali stari.
Zovu nas nostalgičarima,
izruguju se našoj naivnosti,
ljubavi prema svijetu,
patnji svjetskoga bola,
kojoj smo sa čežnjom kliktali.
Možda djeca budućnosti,
nekog novog, sretnijeg svijeta,
pronađu naše uspomene,
ispod prašine vremena,
ispod lažnih parola, himni i zastava,
pa poviču, pa zapjevaju,
pa zajašu na neki novi talas,
što će ih odnijeti ka horizontu,
a ne kao nas,
razbiti o gole povijesne stijene.
