Znanost po svojoj prirodi zahtjeva sumnju, propitivanje i opovrgavanje, vječni tango argumentacija i kontra-argumentacija, propitivanja teorija i pojedinačnih hipoteza, uspostavu sustava znanja na dokazanim činjenicama, koje kontinuirano potpadaju pod sumnju u svjetlu eventualnih novih spoznaja, perspektiva ili znanstvenih mogućnosti otvorenih prodorom tehnike i tehnologije u određenu oblast.
Sociologija, kao društvena znanost, sebi, poput mnogih društvenih znanosti, daje prostora i mogućnosti za špekulaciju i misaone vratolomije “logičkog” ili “životno prokazanog razumskog” izvođenja zaključaka po tendenciji niza, često na taj način približavajući znanost području pseudo-znanosti.
Običnom čovjeku, laiku, a često i polu-stručnjaku a nerijetko i stručnjaku, koji je predisponiran na određeni sadržaj, poruku ili zaključak, takav kognitivni parkour, može lako postati osnov, platforma za izvedbu o životnim, a nekada i vječnim istinama, shodno čovjekovoj sklonosti, da od svega, pa i od znanosti, napravi dogmu, odnosno na njoj sazdan kult, pa i religiju. Primjerni tih “znanstvenih” religija su mnogobrojni, od teorije evolucije, preko psihoanalize, do brojnih religijskih učenja u pokušaju ili realizaciji odveć kratkoj da bi bile vrijedne spomena.
Da li Tarik Haverić sa namjerom, svjesno i uz neskrivenu intenciju, ili slučajno, ponesen nekim unutarnjim ograničenjem, zaboravom, euforijom ili zaigranošću i istraživačkom zanesenošću jasnim i nedvosmislenim argumentacijama, činjenicama i dokazima, pridodaje ideološku ostrašćenost, afektivno i vrijednosno dovršavajući konkluzije, tamo gdje se one ne izvode, već zbog nedostatka nedvosmislenih premisa ostaje otvoreno istraživačko polje, bez generalizacije, bez indukcije, bez opšteg mjesta, bez uvođenja konačnog procesa vrednovanja.
U velikom broju njegovih promišljanja nailazimo na izistavljanje opšte poznatih činjenica, koje bi bacile drugačije svjetlo na temu, koju elaborira.
Tako, on često, govoreći o Bošnjacima kao izmišljenoj naciji, zaboravlja na činjenicu da su sve nacije izmišljene.
Kada govori o procesu izdvajanja Bošnjaka kao nacije na temeljima religije, zaboravlja, kako su i Srbi i Hrvati, kao nacije svoje utemeljenje gradile upravo na religijskoj pripadnosti.
Iznoseći činjenicu da su Bošnjaci dugo bili nacionalno zbunjeni, on zaobilazi historijsku pozadinu unutar koje se ta nacija razvijala, a koja je podrazumijevala Osmansko carstvo na terenu, unutar kojeg je vjersko određenje bilo fundamentalno, a nacije još nisu niti postojale, te su se narodi iz kojih će te nacije nastati, dijelili po vjerskom određenju, unutar koje podjele, za muslimane nije bilo mjesto, jer je njihova religijska pripadnost smatrana neprijateljskom, te je tom dijelu populacije ostalo jedino da se doživljavaju izopćenima, stigmatiziranima i nepoželjnima u svakom smislu te riječi.
Možda, Haveriću proces stigmatizacije nije moguć nad dijelom nacije zbog njegove vjerske pripadnosti, ali to ne znači i da je takav njegov stav znanstveno utemeljen.
Historijska je činjenica kako su ti Bošnjaci nastali iz naroda slavenskih, poteklih iz srpskih, hrvatskih i drugih plemena, što su naseljavali područja Balkana, no činjenica je i da zasigurno većina stanovništva nije mogla biti u genetskom smislu riječi slavenskog porijekla, već upravo suprotno, a s obzirom na odbijanje srpske i hrvatske nacije da prihvate nehrišćanske elemente, ne samo tada na počecima nastajanja tih nacija, već evo niti u 21. stoljeću, prirodno je da nacija u nastanku traga za svojom mitologijom, poput svake druge nacije u nastanku, jer kako već ranije napomenuh, Haverić namjerno ili ne, zaboravlja da su sve nacije nastale kao fikcija i na zajedničkom vjerovanju u te fikcije, uključujući i legende, bajke, pripovjesti i mitove. Pri tome su te fikcije u pravilu nedosljedne, kontradiktorne i oprečne, te to nije iznimka specifična za bošnjačku naciju, kako to tendenciozno, sa ironijom i sarkazmom, posprdnim tonom u metatekstualnom kikotanju potura Haverić.
Taj posprdni i nadmeni ton (kvazi) intelektualne dominacije, što svakom čitatelju bogate mašte, zorno vizualizira sadistički čin onanije nad žrtvom mentalnog iživljavanja, prisutan je u svim tekstovima i svim temama o Bošnjacima, koje nam je Haverić do sada prezentirao, što ozbiljno dovodi u pitanje njegovu znanstvenost, objektivnost i kulturološko- povijesnu distanciranost, upućujući na postojanje afektivnog tona i prikrivene motivacije.
Nesporno je da je bošnjačka nacija mlada, no ona nije ništa mlađa od srpske ili hrvatske nacije, no se nosila sa mnogo većim izazovima, ako ništa drugo, onda barem porad činjenice, da se nije mogla utemeljiti na narodu iz kojeg je izronila, niti na njegovoj kulturi, tradiciji, zajedničkoj povijesti, pa i zajedničkim mitovima i lažima, već je morala svoj identitet graditi na suptilnim različitostima, od kojih su neke, podrazumijeva se, nazor, vještačke, pa ponekada i smiješne i tragikomične, no to nije nikakva specifičnost Bošnjaka, već gotovo pa pravilo svih nacija, a posebice onih koje nastaju na historijskoj vjetrometini ispunjenoj nasiljem i sistemskom mržnjom, sve do višestruko ponovljenih genocida.
Neupitno je kako su bošnjački lideri, ako takvi uopšte postoje, kao fundamentalni identitet Bošnjaka predvidjeli pripadnost muhamedanskoj religiji, no isto tako su i Srbi od srpstva neodvojivim učinili pravoslavlje, odnosno svetosavlje, a Hrvati katoličanstvo, te su mnogo prije Bošnjaka Srbi SPC pozicionirali u centar svoje mitološke države, kao što su i Hrvati učinili sa Katoličkom crkvom. Prisustvo crkvenih velikodostojnika i njihovo učešće u svim sferama javnog, kulturnog i političkog života, odlika je koju nalazimo mnogo ranije kod Hrvata i Srba nego kod samih Bošnjaka, te je svakome dobronamjerniku evidentno, kako je stepen desekularizacije društva, možda ipak ponajmanje uzeo maha u bošnjačkom korpusu, a što Haverić zaobilazi otvoreno konstatirati, stavljajući fokus na čudima islamizacije.
Nije tajna niti jasna činjenica koja svakom prosječnom misliocu blješti sa horizonta, da se priroda vjerske prakse i svakodnevnog učešća religije u životu i odnošenju sa drugima, radikalno izmijenila od devdesetih na ovamo, no razloge treba tražiti i oni sigurno jesu u strahovitoj traumi, koja je doživljena u proteklom ratu, ali i svim ovim decenijama postratnog “vojevanja u miru”, a koji niti od strane međunarodne zajednice, niti od strane unutarnjih faktora nisu pružale dojam prisustva sigurnosne garancije i dugoročnog opstanka tih istih Bošnjaka.
Tačno je i da su Bošnjaci u svome odnošenju prema historijskim faktima, prema drugima i prema budućnosti postali krajnje autistični, no tome ne treba pripisivati nikakav pozadinski zlokobni plan, nego u njemu empatijski vidjeti i doživjeti ogroman stepen duhovne boli, kolektivnog posttraumatskog sindroma, stanja na rubu kolektivne patologije, koji tu zajednicu gura u autodestruktivni sunovrat.
Problem Bošnjaka je nedostatak vodstva, manjak kolektivne vizije, deficit kulturoloških resursa i nestabilna i nestalna identitetska rešetka, no Bošnjaci i njihov identitet postoje i postojali su i puni prije devedesetih. Taj identitet se jasno diferencirao kroz stoljeća osmanlijske vladavine, da bi se nasilno porodio u periodu nakon njihovog odlaska, kroz suočavanje sa nepremostivom razlikom koju su podvukli ne sami Bošnjaci, već drugi, koji su ih od sebe željeli jasno odvojiti i u njima, kako to inaće sa drugim i drugačijim biva, naći krivca za sve vlastite tuge i nesreće.
Stoga Haverićevo isključivo i dominantno pripisivanje projekcije Bošnjacima, nije ništa drugo do zlonamjerna konstrukcija koja pada u vodu pred beskonačnim nizom projekcija na koje su istraživaći nailazili istražujući međunacionalnu (ne)toleranciju na Balkanu, decenijama prije službenog nastanka bošnjačke nacije.
iznimno je važno upravo odvojiti taj termin službenog nastanka Bošnjaka, od njihovog stvarnog nastanka, jer suština imenovanja nije u samome imenu već u onome što je imenovano i značenju koje u sebi to imenovanje akumulira kroz u sebe utkane semiosfere.
Neko poput Haverića, mogao je dati puno više, da je njegov način i metod kao cilj imao dijagnozu i izlječenje, a ne banalnu porugu i sprdačinu. Takav odnos samo daje potvrdu teorijama zavjere koje nazadni i vjerovatno plaćeni elementi unutar bošnjačkog korpusa koriste da tu zajednicu guraju dalje u prošlost i zaključani svijet neriješeni unutarnjih i vanjskih konflikta.
