Uskoro će sa čela SDP-a otići Nermin Nikšić, nakon dva mandata stolovanja. Na to mjesto će doći ko zna tko. Mnogi se nadaju da će to biti Denis Bećirović, drugi pak priželjkuju Zukana Heleza, treći nekog petog ili desetu. Brojni su oni što se raduju i sa uzbuđenjem iščekuju taj trenutak, u kojem će, tako im šapuću njihove maštarije, doći napokon njihova prilika, jer će biti na strani one ekipe, koja će preuzeti dizgine “Heliosove kočije”. Ono što njih raduje, mene plaši, jer se sjetim kakve nesreće te dizgine u nedostojnim i nemoćnim rukama mogu prouzročiti. Šta ako ih kakav nemoćni Featont potjera ili ne dao Bog još gore, kakav iskompleksirani i konspiracijama skloni Epaf.
Ispade kako je Nikšić Helios glavom i bradom , mada brade nema. Odlazećem kralju se lako okrenu leđa sa ili bez primjerenog epitafa, dok se već u euforiji klikće “živio kralj”, novom gospodaru mikrouniverzuma u čijim baruštinama se traži “mjesto za sebe”.
Neobičan je lik Nermina NIkšića, jer je dva mandata “neomiljen” kod partijskih drugova, pa ipak ostade ta dva mandata i produži još pola, za sada, glasovima tih istih drugova. Omražen kod drugih i nadasve “nesposoban”, ali eto nekim čudom napravi nemoguću koaliciju i od gubitničkog SDP-a stvori pobjedničku priču, koja ne samo da participira u vlasti, već uglavnom predvodi tu istu vlast. Neki se pri tome drugovi ponašaju, kao da se to sve moglo dogoditi i bez Nikšića i njegovih sposobnosti timskog rada, konstruktivne komunikacije i sticanja povjerenja kod potencijalnih partnera.
Evidentno je kako sva opoziciona artiljerija ovih par godina tuče po Nikšiću i dozvoljenom i nedozvoljenom municijom, ali je puno zanimljivije, kako iz nekih “partijskih” redova potiču raznorazne u kućnoj radinosti spakirane eksplozivne naprave, na koje obično naleti u onim trenucima, koji su najzahtjevniji i najizazovniji.
Posmatrao sam svo ovo vrijeme Nikšića i njegovo ponašanje u javnom prostoru. Koliko god nekoga od partijskih drugova nepodnosio, koliko god bio svjestan da taj radi svo vrijeme protiv njega i slično, Nikšić je uvijek u konačnici tom partijskom drugu javno pružao podršku, jer je to bilo u interesu partije, u interesu tima. To je ono što je najbolja odlika Nermina NIkšića kao lidera. Nikada lične stavove i emocije nije stavljao ispred interesa kolektiva kojem pripada. Kada bi ga trebao odrediti jednom krilaticom onda bih rekao da je on “politički playmaker”.
Bojim se da oni koji dolaze ne razmišljaju niti slično. Do sada su pokazali kako su iznimno sujetni, egoistični, usmjereni isključivo ka svojim slikama svijeta, spremni da preko leševa gaze do cilja, da oštete partiju i čak da je sruše kako bi se popeli na njen tron. Rovita je SDP-ova struktura, tkivo je porozno i oslabljeno decenijama pogrešnog vođenja sa autoritarnim, gotovo diktatorskim Lagumdžijom na čelu.
Treba nam još Nerminovog vremena, pa makar to bilo i sa ovako malo vjere u opšte dobro koje pokazujemo ovih par godina. Teško da će SDP podnijeti nekog “malog” Lagumdžiju. Bolje bi onda bilo da se vrati veliki, jer drug Zlatko je barem bio istinski silni, moćnik koji zna šta radi, pa nikada nije do kraja odsjekao granu na kojoj se klati.
Koliko je Nikšić dobro vodio partiju, vidjet ćemo tek kad dođu drugi poslije njega, pa nam postane jasno da je njegovo balansiranje između struja što se bore za prevlast, bila vrhunska umjetnost postojanja.
