Naš sugovornik je prof.dr. Haris Cerić, redovni profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, po vokaciji pedagog, usmjeren na razumijevanje simbola sub- kulture i njihovih odgojnih utjecaja kako na mikro, tako i na makro zajednicu.
- Po vokaciji ste pedagog, univerzitetski nastavnik u statusu redovitog profesora za oblast pedagogije. Da li smo mi kao nacija dobro odgajani u posljednje tri decenije? Gdje su propusti? Koje su posljedice?
Kriza odgoja primjetna je u cijelom svijetu a kamoli u jednoj postkonfliktnoj tranzicijskoj zemlji nerazvijene demokratije koja se još, trideset godina poslije, nosi sa psihološkim, političkim, ekonomskim, socijalnim i kulturnim posljedicama rata. Kriza odgoja izazvana je porastom nasilja i suvremenih ovisnosti kao što su ovisnost o digitalnim tehnologijama, medijska ovisnost, ovisnost o psihoaktivnim supstancama, potom devalvacijom društvenih vrijednosti, otuđenosti, problemima u obitelji, problemima u školi i učenju, i širokom dijapazonu drugih poremećaja u ponašanju. Tome treba dodati, u kontekstu Bosne i Hercegovine, grubu penetraciju politike u odgoj i obrazovanje, koja se ogleda u rascjepkanosti odgojno-obrazovnog sistema, odnosno u postojanju de facto tri paralelna odgojno-obrazovna sistema koji su preko skrivenih kurikuluma usmjereni na „proizvodnju“ konfekcijskih građana – budućih glasača po mjeri vladajućih etnooligarhija. Mi trideset godina živimo posljedice tako dizajniranog odgojno-obrazovnog sistema u Bosni i Herecgovini koji predstavlja platformu za reprodukciju etnonacionalnih ideologija.
- Kakav je po Vama problem u našem odgoju, koji dovodi do ovakve pasivnosti i apatije, kakvima svjedočimo decenijama? Je li to naš generalni problem? Možemo li reći, da je inertnost postala dijelom našeg kolektivnog, genetskog pamćenja?
Pada mi napamet onaj vic kada je neki istraživač, postavivši hipotezu da apatiju i pasivnost među omladinom u Bosni Hercegovini uzrokuje neznanje i nezainteresiranost, zaustavio nekog mladića na ulici i pitao ga šta on misli da je uzrok apatije i pasivnosti među mladima, a ovaj mu kratko odgovorio: „Ne znam niti me interesira“. Šalu nastranu, mislim da je osnovni problem koji se, na neki način, može povezati sa odgojnim djelovanjem tzv. naučena bespomoćnost. Naučena bespomoćnost je psihološki fenomen koji se javlja kada osoba postane pasivna i neaktivna jer percipira da nema kontrolu nad svojim životom, čak i kada to nije slučaj. To je pasivno prihvatanje neugode bez pokušaja bijega iz takve situacije ili suprostavljanja izvoru neugode. E sada, pitanje da li se naučena bespomoćnost može povezati sa kolektivnim, genetskim pamćenjem često je predmet rasprave u znanstvenoj zajednici. Neki teoretičari sugeriraju da bi promjene stečene iskustvom ili okolinom mogle biti naslijeđene putem genetskog materijala. Ja sam, kao pedagog, skloniji tome da se naučena bespomoćnost može prenositi transgeneracijski. Transgeneracijski prijenos naučene bespomoćnosti odnosi se na prenošenje psiholoških ili ponašajnih obrazaca s jedne generacije na drugu, obično kroz iskustvo ili okolinu, odnosno posredstvom odgoja. To može rezultirati potomstvom koje pokazuje slične obrasce ponašanja kao i njihovi preci, čak i ako nisu direktno izloženi istom iskustvu.Međutim, treba napomenuti da transgeneracijski prijenos naučene bespomoćnosti nije potpuno istražen i shvaćen i da su potrebna daljnja istraživanje kako bi se bolje razumjeli mehanizmi koji stoje iza ovog fenomena i kako bi se utvrdilo koliko je ova pojava značajna u stvarnom životu.
- Bavili ste se stripom, kao odgojnim medijem. Često se u javnom prostoru može čuti, kako živimo Alan Fordu. u njegovom najbukvalnijem obliku, koji je čak apsurdniji i od dešavanja u kultnom stripu. Kako Vi to komentirate? Jesmo li mi samo junaci i statisti u stripu? Zašto su sva ova dešavanja decenijama unazad tako apsurdna a ipak prihvaćena?
Naša je realnost nadrasla nadrealnost u stripu Alan Ford. Iako je Alan Ford, kako navodi Lazar Džamić, satirična kritika svakog nekompetentnog, autoritarnog i propagandističkog društvenog uređenja, više se ne smijemo društvenoj satiri iz Alana Forda jer je ta satira postala naša realnost. A kao takva nije nimalo smiješna. Previše je karaktera iz Alana Forda koje prepoznajemo u našem okruženju, u vlastodršcima, političarima, novopečenim biznismenima i eliti, nekompetentnim ljekarima, policajcima itd. Imamo i mi u svojim sredinama Gradske oce koji neodoljivo podsjećaju na onu trojicu svinjolikih i gramzivih tipova iz stripa čija je orvelovska maksima „Zakon je zakon i jednak je za sve, samo sto je za neke jednakiji od drugih”, ili ljekare poput onoga iz Bolnice bez nade koji sjeku nogu jer je slijepo crijevo već izvađeno,ili političare koji poručuju „Glasajte za mene, vama će biti isto a meni bolje“ i „Mi ništa ne obećavamo i to ispunjavamo“, ili nekompetetne policajce poput inspektora Broka, itd, itd. U jednom svom tekstu koji sam pisao u povodu četrdeset godina od izlaženja stripa Alan Ford, predlažio sam autorima budućih rječnika stranih riječi i izraza da u njih nezaobilazno uvrste natuknicu alanfordovski, koja se već odomaćila u jezicima naših naroda i narodnosti i označava nešto groteskno, nadrealno, iskarikirano do krajnjih granica. E, naša je svakodnevica postala upravo takva – alanfordovska. A propos prihvaćenosti apsurda koji nam se dešavaju decenijama unazad, mislim da sam odgovorio u prethodnom pitanju – riječ je o naučenoj bespomoćnosti. Radi se o sindromu kuhane žabe. Postepeno smo se privikli i prihvatili alanfordovsku zbilju.
- Kažu da je sve međusobno povezano. Da li je i u kojm okolnostima moguće očekivati, da neki gotovo beznačajni događaj kroz domino efekat otpočne veliku promjenu? Da li su takve promjene moguće samo kao nasilni, revolucionarni pokreti, ili je moguće da se dese i neke tihe revolucije? Imamo li mi uopšte vremena za čekanje, da se kockice postepeno poslože?
Pokušaću odgovoriti iz perspektive kritičke pedagogije. Odgoj i obrazovanje nisu izolirani procesi koji se dešavaju neovisno o društvenom kontekstu, tj. ne mogu se odvajati od važnih društvenih pitanja poput socijalne pravde, nejednakosti, društvenih vrijednosti, politike itd. Svaki je pedagoški odnos istovremeno i politički. I obrnuto. Zastupnici kritičke pedagogije smatraju da razumijevanje društvenih nepravdi i promicanje socijalne pravde počiva na procesima odgoja i obrazovanja kojima se potiču kritičko mišljenje, emancipacija, osvješćivanje društvenih nejednakosti, borba protiv diskriminacije i svakog oblika dehumanizacije. Riječju, posredstvom odgoja i obrazovanja moguće je transformirati kako čovjeka tako i društvo. Odgoj i obrazovanje su agens promjene. U tom smislu, važna je uloga nastavnika, kojeg Giroux smatra javnim intelektualcem i čija je zadaća da potiče kritičko mišljenje kod učenika, što u ovom svijetu sistematskog zaglupljivanja i zombifikacije posredstvom digitalnih tehnologija i društvenih mreža nije nimalo lak zadatak, kako bi bili u stanju da propituju postojeće društvene, političke i ekonomske odnose. Takvi su nastavnici u određenom smislu socijalno devijantni. Dakako, ovdje mislim na one socijalne devijacije, na ona odstupanja koja idu u pozitivnom smjeru i koja vuku promjene nabolje. Upravo takvi odgajatelji imaju ključnu ulogu u razvoju društva jer njihove ideje, djela i liderstvo mogu pokrenuti promjene, inspirirati druge i oblikovati tok povijesti. Tako da ako ćemo govoriti o nekoj revoluciji koja može dovesti do promjena onda bi to bila svojevrsna odgojno-obrazovna revolucija koja, kako Freire smatra, teži odgoju i obrazovanju kao “praksi slobode”, gdje se svi ljudi kritički i stvaralački odnose prema stvarnosti i mijenjaju svijet u kojem žive.
- Za kraj, još jedno, možda i najkompleksnije pitanje u ovome trenutku. Ko smo mi u identitetskom smislu riječi? Identitet je posljedica velikim dijelom odgoja, uticaja kolektiviteta na jedinku, koja mu pripada. Kakav identitet smo odgojili i odgajamo na ovim prostorima i šta s njim u konačnici?
Zoran Kostić Cane, legendarni frontmen grupe Partibrejkers, ima u jednoj svojoj pjesmi iz novoobjavljene knjige „Ukrštene reči“, slijedeći stih: „Protok vremena prolaznost nosi, pre nego što umreš, saznaj ko si“. Upravo se odgovor na pitanje „ko sam“ odnosi na identitet. Identitet, ili bolje u pluralu – identiteti, je složeni fluidni socijalni konstrukt kojeg mnogi, kako Cane sugerira, ne uspiju do kraja osvijestiti tokom života. Što se tiče identiteta koji se, što kroz obiteljski što kroz školski odgoj, nameću na ovim prostorima kao najvažniji, to su kolektivni oblici identiteta, u prvom redu etnonacionalni i religijski. Forsiranje bilo koje vrste identiteta na uštrub drugih dovodi do osiromašenja ličnosti jer razumijevanje vlastitog identiteta može biti ključno za samospoznaju, lični razvoj i smisao života. Kada je riječ o procesu razvoja identiteta, i ovdje ću, u duhu kritičke pedagogije, naglasiti važnost poticanja kritičkog mišljenja kao osnove za samospoznaju, otvorenost prema iskustvima, razvijanje socijalnih odnosa, eksperimentiranje s novim ulogama, te prihvaćanje promjena i prilagodbu novim situacijama.
Hvala na razgovoru! Do sljedeće prilike.
