Danas sam stranac u svome gradu. Ubili su mi ulicu. Kažu, kako su “Došli divlji, pa istjerali pitome”, al izgleda, kako se i stari dok ne gledaš, pa te promjena uhvati nespremnog sa rukama u džepovima.
Za mene ulice nisu tek obični asfaltirani putevi, već puno više od toga. One su sjećanja, pečati kojima je ovjereno moje vrijeme. Ali ove današnje ulice ne prepoznajem. Kao da nisu moje i kao da ja nisam njihov. Ni moj grad nije više moj. Kada grad prestaje to biti on postaje samo putanja kretanja, hodna crta, polje između tačaka. Na ovim ulicama nema ljudi, koje sam nekada sretao. To su sada tuđi ljudi, stranci koje vidim prvi put, koje sretnem ali ne doživim. Ljudi su to neki iz drugog svijeta, koji se samo ponekad slično zovu onima mojima, doduše, sve rjeđe.
Tek poneko sliči onima, koji su nekada hodali tim istim džadama, a sada špaciraju još samo mojim sjecanjima. Drugi je ovo svijet sa kojim nemam gotovo ništa zajedničko. Ma šta će mi to: “gotovo”, kad fakat nemam ništa s njima.
Nema između nas iste muzike, istih knjiga, istog smijeha, niti iste fore, pa čak ni tuge nam nisu zajedničke. Nema tu onog nečeg, kad je dobro, pa nema veze što se nema, jer eto ima svojih ljudi. Ulica nam je bila utočište, sigurna zona, naš najbolji prijatelj.
Ulica ti je jarane živa, poput insana ili hajvana. Bojim se da ne umre, jer za sve živo dođe vrijeme odlaska. Ne smije umrijeti, jer ona je majka i onima prije i onima poslije nas. Neko mlado lice mi ponekad probudi nadu, mada samo rijetko, jer ne viđam ih poslije, kažu da ti mladi, pametni odlaze u neki sretniji svijet, čije možda ulice nisu ulice ljudi, ali jesu putevi nade i budućnosti, koje ovdje nestaje.
Ovi moji iz ulica moje radosti su davno otišli, jal ovako jal onako. Kada vidim nekoga ko je još ostao, uvijek uslijedi ista priča: ” Gdje si bolan? Ma šta je ovo? Nigdje nikog! Mi ko Kurdi ovdje.”. One ulice moje mladosti, mojih sjećanja, mojih radosti, sada su ulice moje tuge, puste, tihe sjete.
Kada nema ljudi u njima osjećam se bolje, komotnije. Tada se pravim da sam posljednji čovjek na svijetu. Manje je to tužnom, nego biti posljednji građanin jednoga doba. Općenito mi je bolje, kada nema ljudi, jer čini mi se, ma siguran sam, kako ljudi nisu više dobri. Urijetko. Možda ponekad, nekom greškom.
Sjećanja se ne mogu kupiti, što ih čini jednom od nekoliko najskupljih stvari na svijetu, u rangu sa srećom, zdravljem, ljubavlju. Neka meni ovih mojih praznih ulica, tu mi je raja, ona iz sjećanja. Vadim ih iz bezdana vremena, pa s njima šetam, razgovaram i začas budu ih pune te krivudave ceste moje.
Izlazim rijetko ili nikada, osim kada moram izvesti mog psa Timija, a i tada ostanem između zgrada. Hvata me panika kada srećem, ove nepoznate, tuđe, nove ljude. Ne budem dobro. Kontam, postat ću isti kao oni, pa me obuzme panika. Strah me da će njihove slike izbrisati slike iz sjećanja, pa onako sam, bivam sam sebi čudan.
Bojim se da me ne zaraze zaboravom. Srećom, pa mi naši, imamo svoje šifre, znakove prepoznavanja, naglasak, što nas iz daljine u mrežu prošlosti bere, skuplja, ko Periske školjke.
Možda ima još nade? Panika “all over Zenica”. Nekada su nas ovi novi ili njihovi roditelji virili iza žbunja, u ono doba, kada je ovdje još bilo mojih ljudi. Htjeli su, da budu kao mi, da uhvate foru, da ukradu sleng, mimikrijom da se uklope, da postanu slični.
Danas sam stranac u svome gradu. Ubili su mi ulicu. Kažu, kako su “Došli divlji, pa istjerali pitome”, al izgleda, kako se i stari dok ne gledaš, pa te promjena uhvati nespremnog sa rukama u džepovima.
